simpatičan djedica, pomislim prolazeći pored starca bijele kose i urednokratke istobojne brade.... nešto je ili vadio iz gepeka ili spremao tamo.... čuo je moje korake pa se okrenuo, stao i gleda prema meni kao da me želi pozdraviti.... ništa ne reče, ali u mislima sam osjetila glas:
„dobar dan“....

ne zastajem, tek malo usporim, očekujući da će i ozvučiti to što mislima reče.... on šuti i nasmiješi se, a ja prozborim „halo“ i u istom trenu pomislim kako ga je to zbunilo i nastavim cupkati dalje, ostavljajući ga iza sebe, sa njegovim glasnim šapatom: „oprostite, oprostite....“ te riječi su bile izgovorene pa se okrenem i vratim par koraka natrag....

„smijem li Vam pokloniti knjigu?“, upita.
netko bi pomislio da sam ostala zatečena kad samo tako stanem i promatram.... inače imam manu da se zagledam u nepoznate ljude, samo šutim i gledam.... dugo to mogu.... dok se u mojoj glavi odvija film.... dok ne osjetim nečiju nelagodu.... onda se još više zabuljim.... da je sklonim.

„što volite čitati'“
„ah, ne znam što imate....“
„vjerujete li u anđele?“
„ne čitam knjige o anđelima, ako me zato pitate....“
„niste mi odgovorili na pitanje“, nasmija se i nastavi „nema veze..... a što se tiče knjiga, hoćete li nešto od klasike, neki roman, imam tu Hugoa, Dostojevskog, Tolstoja, nešto romantično ili radije možda neku macho literaturu.... bez obzira što ste žena.... pijandura Bukowski naprimjer, ili vam je draže nešto iz psihologije, Fromm, Jung, Buss, Eysenck, Davison....?“
sigurno bi dalje nabrajao da ga nisam prekinula:
„zašto imate pun gepek knjiga i zašto Vi meni želite pokloniti knjigu?“
„moja prijateljica ima antikvarijat.... u gepeku su zato jer mi ih je autom lakše prebaciti tamo nego biciklom, a Vama želim nešto pokloniti jer ste čuli kako sam Vas pozdravio iako nisam izgovorio naglas.... jeste li čuli? ili je to samo moj osjećaj?“
„da, rekli ste mi dobar dan iako niste izgovorili....“ priznajem....
„i nije Vam to čudno?“
„ne, zašto bi bilo čudno, sasvim normalno....“
„kad bih Vas sada pozvao na kavu, Vi biste pristali, bez obzira što ste mlada žena i što bi Vas netko poznat mogao vidjeti i postavljati začuđena pitanja.... kakve teme imate sa ovim nepoznatim starcem.... Vas to nije briga.... ali Vam se danas žuri, a takve susrete u budućnosti ne planirate.... kao što zapravo ništa ne planirate....“
„sve ste dobro rekli....“
„pretpostavljam da su Vam i većina ovih knjiga poznate.... ako ih niste čitali, onda barem znate što piše u njima....“
„da, svašta a uglavnom ništa.... načitala sam se, do nedavno.... više ne....“
„shvaćam... ukoliko ipak želite ponijeti za sebe nešto.... slobodno uzmite....“ pokazuje rukom prema otvorenom gepeku.
„hvala.... ipak ne želim, ali mogu Vam reći da ste me obradovali i zabavili.... zamislite kao da sam ipak uzela i ponijela ono što sam trebala.... kao da i jesam....“
djedica se opet nasmije:
„siguran sam da jeste....“

odlazim do mog auta koji je stajao desetak metara dalje i prije nego otvorim vrata, on uzviknu za mnom:
„znate što! anđeli ipak postoje! doista postoje!“

i još je nešto viknuo, hvala i još nešto što više nisam mogla čuti jer su sirene vozila hitne pomoći i policije koji su jurili pored nas utopile njegov glas.... samo sam mahnula, sjela i krenula u istom smijeru.... do mjesta nesreće dva kilometra dalje jer dalje se nije moglo.... da gledam anđele?!

prepoznam sada razbijen auto koji je prošao pored nas upravo u trenutku kad sam započela razgovor sa nepoznatim čovjekom....
netko se zaletio iz bočne ulice.

tek kasnije, sabirem.... odvrtim u sebi situaciju i vrijeme.... vidim sebe u varijanti.... prolazim pored starca, čujem njegov šapat, ali se ne osvrćem, vozim do raskrižja, crveno je, netko je upravo dobio izlijev krvi u mozak i juri sa debelim džipom na mene, preko cvjetnog otoka što odvaja semafore....

i vrtim drugu varijantu koja se nadovezuje na susret sa starcem.... vraćam se tamo gdje sam ga ostavila da mu kažem.... da mu samo kažem.... da. doista.... da ga upitam tko je i kako se zove.... kamo se uputio.... ali njega tu više nema.... otišao je u antikvarijat.... a ja nisam upitala gdje....

u glavi mi nešto priča.... anđeli doista postoje.... i neprestano šapće.... oprostite, oprostite....