- Svakog trenutka treba izaći - reče Mihovil Crnković, zvan Crni. - Iz one velike žute zgrade.

   - To mi govoriš već dvadeset minuta - odgovori visoki i mrki momak, nadimkom Zmaj.

   - Znam, znam - nestrpljivo se otrese Mihovil. - Zbilja ne znam zašto je danas nema: uvijek je točna, a baš danas ... ko da mi namjerno to čini, kuja prokleta!

   Zmaj ga okrzne strelovitim pogledom zelenih očiju. Primijeti napetost gospodina Crnkovića i u sebi se nasmije. Svi su ti jebeni lovatori isti: misle, ako imaju love, da sve mora biti kako oni žele. Njima su ostali ljudi samo lutke na koncu, kojima oni upravljaju.  Ako ne skakuću i trzaju se kako oni žele... Zmaj slegne ravnodušno ramenima i zapali cigaretu: priprema za dugo čekanje.

   Sjede ovako u kolima gospodina Crnkovića već oko pola sata, Zmaj za upravljačem, nasuprot žute i velike zgrade i gledaju u nju, čekajući. Strpljivo. Krate vrijeme promatrajući prolaznike. Prije sat vremena mobitel je Zmaja zavibrirao u njegovom džepu crne i kožne vindjakne. Zmaj je pijuckao u kafiću, bilo je blizu četiri popodne i nikakav dogovor nije imao, pa se začudio pozivu.

     - Gdje si? - upitao ga je Crnković, kad mu se Zmaj javio.

   Zmaj mu je rekao. Upoznao je gospodina Crnkovića, Crnog, kako je tražio da ga zove, prije nešto više od godine dana i već je nekoliko poslova odradio za tog lovatora, koji se bogatio sve više i više. Koliko je Zmaj znao, njegova su bila tri restorana u gradu, a načuo je nešto i o nekim nekretninama: navodno je u Crnkovićevom vlasništvu bilo i nekoliko zgrada u centru grada. Zmaj je doznao i njegovo bračno stanje: oženjen i otac troje djece.

    - Dolazim po tebe za desetak minuta - rekao je Crni i prekinuo vezu.

   Zmaj je na to neuljudno ponašanje ravnodušno slegnuo ramenima i nastavio pijuckati: ni malo se nije uzbudio. Baš ga briga za ponašanje mušterije: važno je uredna naplata, a tu nema sa Crnkovićem problema. Za Crnog je već obavio nekoliko "poslova". Jednom se prilikom starim kolima, koje mu je Crni dao na upotrebu baš za tu priliku, zaletio u druga kola, namjerno zaletio i prouzročio kaos. Čovjek u čija se kola zaletio, na taj je način bio spriječen stići na, za njega vrlo važan sastanak. Propustio je, za njega značajan poslovni sastanak, po naređenju gospodina Crnkovića, a Zmaj je samo efikasno proveo njegov naum u djelo. Kasnije je Zmaj doznao da je gospodin Crnković, Crni, kako je volio da ga zovu, kupio još jednu nekretninu i to onu za koju je konkurirao i vlasnik automobila u kojeg se Zmaj zaletio. Samo još jedan poslić više. Zmaj je bio poznat po svojim djelima: mnogo ga puta ruka pravde nastojala dohvatiti, ali uvijek joj je izmicao. Bio je vješt, neuhvatljiv. Sa svojih dvadeset i osam godina već je stekao reputaciju čovjeka koji će za vas, naravno za dobru nagradu, obaviti prljavi posao u tren oka, diskretno.

   - Evo je! - gotovo uzvikne Crni: potpuno uzbuđen, gotovo je poskočio. - To je ona: ona visoka crnka duge kose.

   - Vidim je - mirno reče Zmaj, promatrajući radoznalo visoku i mladu djevojku: oko dvadeset, dvadeset i dvije najviše, ocijenio je. Nije ni čudo što je ovaj lovator toliko popizdio za njom: komad je zbilja za pet! Ma vidi samo tu kosu i duge noge!

   - Priđi joj lagano iza leđa - naredi Crnković promuklo i vrpoljeći se nestrpljivo: glas mu postao drugačiji. - I zaustavi se tik do nje. Ostalo je moj posao. U redu?

   - U redu - mirno odgovori Zmaj. - Plaćen sam da vozim. Ostalo je tvoj posao.

   - Ne brini za moj dio posla! - otrese se Crni. - Samo ti vozi!

   Zmaj mu dobaci pogled. Zelene mu oči podrugljivo sjaje, ali Crni to ne primjećuje. Vidi samo nju, Sonju, predmet svoje požude. Ništa drugo. Samo Sonja u ovom trenutku postoji za njega. Osjeća kako mu se grlo od uzbuđenja steže, nosnice šire, kao da mu nedostaje zraka. Gleda u Sonjine duge noge u trapericama, kojima grabi sigurnim korakom niz sivu ulicu, sjeća se tople i glatke kože nogu, odsjaja u polumraku… preko ramena joj prebačena velika torba, crvena joj vjetrovka, kratka, dosiže iznad bokova, divno odudara od crne boje njene duge kose, koja raskošno vijori na zimskom vjetru. Lice joj se zažarilo od hladnoće, a pogled divlji i blistav, pogled koji ga je zaludio... i poslije kojeg više nije bio isti! Ne može biti isti.

 

   Prvi ga je put Sonjin vatreni crni pogled okrznuo prije nešto više od godinu dana. Gospodin Crnković, poštovan i uspješan poslovni čovjek, stajao je u dugom redu, vijugavom poput zmije, u rukama nestrpljivo premećući papire koji su bili računi, a koje je morao platiti. Bio je neraspoložen zbog toga. Ispred njega je bilo još šestoro ljudi i postajao je nervozan zbog čekanja, ali tada primijeti vatreni pogled blagajnice, zapazi njen osmjeh i shvati, polaskan i uzbuđen, kako je upućen njemu. Misao, kako je mala  sigurno upola mlađa od njega, prostruji njime i zabljesne ga željom, koje se više od tog trenutka nije mogao osloboditi.

   Sa četrdeset i četiri godine, Crni je bio točno dvostruko stariji od Sonje, mlade i prekrasne blagajnice. Znao je da ni on sam ne izgleda loše: nije se opustio, nagomilao kile, trbušinu, iako mu je mali trbuh upravo počeo narušavati figuru i za koji se kleo da će ga što prije skinuti, riješiti ga se. Plavokos i plavih očiju, oštrih crta lica, Crni ( nailazio je neprekidno na zadirkivanja zbog tog nadimka i svog sasvim suprotnog izgleda ) je zračio odlučnošću i bio je svjestan, kako to privlači mnoge žene.

   Gledao je u djevojku i kako se red pomicao, došao joj sasvim blizu i konačno je mogao pročitati njeno ime ispisano na žutoj metalnoj pločici. Upamtio ga je i dok je plaćao hrpu računa, prijazno se osmjehne djevojci.

   - Hvala, Sonja! - zahvali joj prijatnim i dubokim glasom.

   - Hvala vama, gospodine Crnkoviću - odgovorila je krasotica, a njen je osmjeh obasjao čitavu prostoriju.

   Razmišljajući o njenim očima, o pozivu koji je osjetio u djevojačkom glasu, koji mu je dao do znanja kako ona zna tko je on i kako mu se divi, Crni odluči nešto poduzeti. Mora imati tu ljepotu, za koju osjeća da mu se nudi poput slasna jela na zlatnom pladnju. Mora uživati u toj ljepoti. Biti će to još jedan njegov potajni izvanbračni izlet, za koji  njegova zakonita nikada neće doznati, baš kao što nikad nije doznala ni za ostale. A bilo ih je. Ne mnogo, ali bilo ih je. Sa svojom ženom već odavno nije nalazio zadovoljstvo u krevetu: uvijek je nečemu prigovarala, žalila se na djecu, koja su prestajala biti djeca...po njegovom je mišljenu poprilično zanovijetala. I trošila … kako je ta znala spiskati gomilu para na nepotrebne tričarije! Gdje je nestala ona skromna djevojka u koju se tako davno, zaljubio i sa kojom se nadao živjeti u skladu, da ne kaže sreći?

   Mirnu, svoju suprugu, upoznao je još u srednjoj školi i bila mu prva ljubav. Zatrudnjela je i odlučili su se vjenčati: Crni je imao dvadeset i dvije, Mirna dvadeset i jednu godinu. Dobili su curicu, koja sad ima dvadeset i dvije, isto koliko i Sonja, poželjna blagajnica. Misao mu bljesne, ali je on otjera, odagna u beskonačnu daljinu. Pet godina kasnije dobili su blizance, kojima je sad sedamnaest, gimnazijalci su. Kad su godine prohujale? I gdje je nestalo uživanje? Samo radi, radi …

   Trčeći po gradu i obavljajući svoje svakidašnje poslove, susrećući bezbroj ljudi, Crnog ošine pomisao na starenje, na njegov trbuh koji je počeo rasti, na to da mu je kći odrasla žena koja je otišla živjeti sa nekim zgubidanom kojeg on ne može očima vidjeti,  sinovi mu razmaženi i rasipni, ugledali se na majku, koja neprestano posjećuje kozmetičke salone u bezuspješnom nastojanju zaustaviti vrijeme na svom tijelu. On se muči za njih, zarađuje mukotrpno, a oni traže sve više i više. Ni ne zna kad su posljednji put bili svi zajedno za stolom: koliko se sjeća, bilo je to za Božić. Inače svatko jede kad stigne, a često objeduju vani, umjesto u svojoj velelebnoj kući, bolje reći kućerini, jer trokatnica je i za njih ju je sagradio, na periferiji, a opet blizu centra: sa automobilom u centru je već za dvadeset minuta. Trčeći gradom i pomalo sažalijevajući samog sebe, Crni je sanjario o susretu sa Sonjom. Biti će njegova! Sve mu ostalo izmiče: žena, kći, sinovi! Kao i da nisu njegovi. Svi vode svoje živote o kojima on ne zna ništa. Još manje poznaje njihove misli, težnje. Poznaje samo njihovu potrebu za silnim količinama novca, koje neprestano izvlače iz njega. Samo im je zbog toga potreban: da im omogućuje život na kakvog su navikli. A navike su im, bogami, skupe i postaju sve skuplje. Sinovi mu već govore o automobilima, žele svaki svoj, a još je godina dana do njihovog osamnaestog rođendana. Što je on dobio od svog starog za osamnaesti rođendan?

   Razmišljajući o svemu tome i pitajući se kad li mu je životni put skrenuo u porodično nezadovoljstvo, Crni je ušao u kafić i nagnut nad duplim "Black and White", svojim omiljenim viskijem, odlučio i sam zagrabiti punom šakom u slasti života: Sonja! Odjekivalo mu u grudima! Mlada i lijepa i zanosna Sonja, koja ga je onako gledala, kako ga već dugo ni jedna žena gledala nije. Sve bi učinio za ženu koja ga onako gleda! Probudila je nešto u njemu. Nije znao to imenovati, ali osjećaj mu je bio prijatan i uživao je više u njemu nego u viskiju. Sonja! Biti će njegova! Samo njegova! I zauvijek njegova!


Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.