II. OPET KOD KUĆE

Došlo je vrijeme dugoočekivanog povratka kući.

Isto veliko plavo more sada je Ivanu izgledalo puno ljepše i draže, a čak mu je bilo i pomalo teško zbog rastanka s ovim krajem u kojem se predugo zadržao.

Mali valovi tjerali su i ljuljali brod na njegovom dugom putovanju.

Sve veće uzbuđenje obuzimalo je Ivana, a pomisao na dane teškog rada sve više je blijedila.

Pred očima je vidio samo svoje malo selo, zelene šume, pokošene livade i brežuljke koji su ga već duže vrijeme dozivali k sebi.

Noćima je sanjao svoje selo i sve njegove ljepote.

Nakon nekoliko dana vožnje snovi su se pretvorili u stvarnost.

Vesela lica njegovih najbližih izmamila su mu širok osmijeh na lice i pokoju suzu koju je sramežljivo skrivao.

Šume su se zazelenile, a voćnjaci zacrvenili od tek dozrelih trešanja i višanja.

Sve je odisalo onim domaćim zdravim mirisima i mamilo ljepotom boja i okusa.

Činilo mu se kao da nikad i nije otišao u daleki svijet jer je jedino ovaj njegov uvijek bio s njim i u njemu.

I kuća i dvorište čekali su baš onakvi kakvima ih je ostavio.

A tek stara pelnica? Ona je izgledala baš kao da je vrijeme stalo.

Stare drvene grede i dalje su čvrsto stajale na mjestu, samo bi poneki pauk šetajući njima pokazao da ovdje još ima života.