21. OPET JEDNOM, POD JASENOM

 

        Opet, jednom, pod jasenom, reče im Divni Stranac:

        “Vi Me smatrate strancem, a Ja vas smatram samim Sobom. Hajde, recite Mi, kako se te dvije stvari mogu složiti”?

        Svi su šutjeli, vrteći kape u rukama.

        “Odlazim”, reče Divni. “Ali vratit ću se. Tada ćete Mi reći... Dugujete Mi to”.

        A koliko Ga dugo nije bilo! Toliko, da se na Nj već i zaboravilo. Selo su pomele vojske, zatopotali su ovuda tuđini, koji su poslije dva, tri stoljeća postali starosjedioci. Nitko nije pamtio Strančeve riječi. Ali kad je poslije mnogih i mnogih i mnogih godina opet stigao u selo, nešto izmijenjena lika, neki su se sjetili, kao da je jučer bilo. Pa su Ga upitali:

        “Jesi li došao po odgovor”?

        “Da”.

        Onda su Mu dali džepno ogledalce.

        “Što je to”? tobože se čudio Stranac.

        “To smo mi i Ti”, rekoše oni neki. “S jedne smo strane mi, s one tamne, a s druge si Ti, one vidne i blistave. Ali zar bi Ti Sebe vidio da nema strane na kojoj se ne vidiš”?

        Stranac se smiješio gledajući Svoj lik u zrcalu. A onda baci zrcalo tako visoko da je letjelo nekoliko rastegnutih minuta. Ne zna se je li negdje palo, ili se pretvorilo u pticu. On im pokaza prazne ruke.

        “Sad nema ni svijetle ni tamne strane”, reče.

 

 

 

        Zaključite sami.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)