Porod nije bio težak, ali nije bio niti lagan.Ono što je bilo zanimljivo, sva okolina pjevušila je i smiješila se, sestre i doktori kao da su osjetili da na svijet dolaze dvije male krijesnice.A svjetlost  i toplinu koju su roditelji osjetili nekoliko trenutaka po porodu, pamtiti će cijeli  život.

 

Godine su prolazile, došlo je vrijeme za vrtić.Pitanja su se nizala, a djeca bi samo zafrknula nosom i pogledala se bez riječi, kao da kažu - svašta, pa to nije točno, kako to ne znate.

 

Dječak je bio miran, tih, imao je oči poput srne.Noću je znao gledati u zvijezde, kao da nešto očekuje.A djevojčica? Baš kao vrckava krijesnica, sad je tu, sad tamo, čas bi jela, čas bi pjevala, čitala, pitala, skitala.

 

 

 

Ono što nitko nije znao, bila je njihova tajna. Samo njihova? Neeeeee! I njihovoga anđela čuvara, koji se pojavljivao svake noći u obliku svjetlosti svih duginih boja.Pričali su mislima, dobivali odgovore na svoja pitanja, ali do jutra ostalo je samo sjećanje na jedan divan san, bajku. Tako su  govorili odrasli

 

Majka je znala pričati prekrasne priče o anđelima, jedino je otac bio malo zatvoreniji po tom pitanju.Nije negirao njihovo postojanje, ali nikada nije glasno izrekao da vjeruje u njih.To je u djeci stvorilo dilemu, jer osim oca ,i djeca u vrtiću, i tete u vrtiću smijali bi se njihovim pričama.

 

I tako, malo po malo, anđeo je nestajao iz njihovog života.Ostala je samo pokoja priča.

 

 

Došlo je vrijeme za školu, za učenje.Dječak je volio učiti, dok je djevojčica uvijek bila nezadovoljna.Pitanja i pitanja, na koja nije dobivala odgovore, stvorili su u njoj malog buntovnika, malu svadljivicu koja je željela uvjeriti cijeli svijet da ono što ona vidi i čuje nije isto onome što svi drugi vide .

 

Dječak je samo šutke promatrao,  duboko u sebi patio je zbog nje.Želio je pomoći, ali nije znao kako.

 

Majka im je bila podrška,međutim, otac... Sa godinama je postajao sve depresivniji.Dok su druga djeca imala "sve", njegova su bila skromna, prosječna.Nisu bili goli i bosi ali on je kao i svaki dobar roditelj želio svojoj djeci priskrbiti najbolje.Smatrao se lošim ocem. Majka je danju postajala šutljiva,  noću bi plakala.Djeca su sve to slušala, ono što nisu čula sluhom, osjetila su unutarnjom mudrošću.Ta mudrost vodila ih je u mnoge dogodovštine.

 

Susreli su se sa drogom. Prijatelj im je umro od nje, blizak susret sa smrću otvorio  ih je  za mnoga nova pitanja.A odgovori? I dalje nisu stizali...

 

 

 

 

 

 

Susreli su se i sa materijalizmom.Oni su dijelili jedan bicikl, druga djeca imala su dva, i opet nova pitanja... bez odgovora.

 

Ono što im je činilo  pravu radost, bilo je planinarenje.Tek u planinama, na travi pored potoka,osjetili su ono nešto, jednom doživljeno, ali kada???????

 

Nikako da se prisjete.

 

Miris šume, vlažna mahovina, pjev ptica.Da, dječak je odlučio biti veterinar! Uvijek je sa životinjama komunicirao lakše nego sa ljudima.

 

 

 

 

 

A ona? Hm, da vidimo!

 

Učiteljica? Prelijepo zanimanje, ali krivo vrijeme, pogrešno znanje, nitko ne zna odgovore, kako će ih ona dati učenicima?

 

Veterinar, kao i brat? Pa, možda, ali ljudi su joj nekako draži.

 

Doktorica? Ajme, a tko će secirati sve te ljude , ne!

 

Odlučila je biti medicinska sestra.Uvjeravali su je da odustane.Rad u smjenama, na svetak i petak, smrt, ljudski izmet i urin, krv, rane, suze i znoj, ali, kao i uvijek do sada,vođena unutarnjim glasom,odluka je pala i put u život je počeo za naše male indigovce.Put po ovozemaljskoj ravni.

 

 Nastavlja se.............

 

 http://safiris.blog.hr