odvezla se do kavane na južnom kraju grada, sjela za dugački hrastov stol, otvorila laptop i počela tipkati, u njenom omiljenom kutku.... tamo je odlazila kada joj se učinilo glupo biti sama kući. i kad je biti sama negdje vani nalikovalo na neko prihvatljivije stanje.... osim toga, tu su je već poznavali pa se osjećala i sigurnije nego doma....
jedan stariji bračni par, očigledno samo u potrazi za WC-om.... sjeli su pored nje, na brzinu srknuli po esspresso.... (adio, lijep dan! hvala, također.)
nastavljala je pisati, povremeno pogledajući u zgodnu konobaricu ili u dvije prilično glasne gospođe za susjednim stolom.... onda je došao On, kroz zastor od samouvjerenosti o svom učinku na žene (ne samo na žene) gdje god se pojavio....
za bolje razumijevanje, bitno je napomenuti da je gospodin o kome je riječ i doslovno ušao kroz zavjesu na ulazu u bistro. zavjesa od debelog tamnocrvenog baršuna, postavljena kao zaštita od hladnoće i propuha kada se otvore vrata, što cijeloj situaciji daje i izvjesnu dozu dramatičnosti.
elegantno se uputio do drugog kraja prostorije, stabilnih koraka i vrlodobro znajući da su sve oči upravo uprte u njega.... bez imalo žurbe, naprotiv, nešto poput kauboja u nekom starom westernu....
došao i zauzeo mjesto (slobodno? mhm. hvala.) pored nje.... pored nje koja je upravo u tom trenu izgubila nit za nastavak onoga čime se koliko toliko koncentrirano bavila do prije nekoliko minuta....
dakle, pili su čaj (zajedno) kao stari znanci (što su zapravo i bili) ali, eto, tako je ispalo i tako je došlo da su zbog vremena i okolnosti umalo prestali biti i toliko.... i dok je utipkavala (neku nebulozu) u svoj računar, on se svako malo naginjao pokušavajući iščitati o čemu se tu radi (izbrisat će sve to čim dođe doma, bez da upadne u iskušenje što je sve nadrobila).... on je šutio, kao, da je ne ometa. ili zato što mu nije padalo na pamet odakle početi i da li uopće.... (možda i čeka nekoga)
u to su se stvorili neka dvojica, njegovi poznanici ili kolege (kako? ide. ovo, ono, projekti, bilance) poslovan razgovor.... ona, ustaje, zaklapa laptop, uzima jaknu da krene.... on se saginje da podigne njen šal koji se nekako našao pod stolom.... i gotovo u zadnjem trenutku i uz ispriku svojim sugovornicima, ne ispuštajući njen šal iz ruku, obrati joj se: „mislio sam da ćete mi se pridružiti do jednog mjesta gdje ćemo konačno provjeriti koliko ljutoga možete podnijeti!? obećali ste mi to davno, sjećate se? ja još uvijek čekam.“
„iz ovoga mogu zaključiti da ste gladni i da vam se ne da kuhati samo za Vas“, konstatirala je uvlačeći jednu ruku u rukav, a drugom vadeći kosu iz ovratnika jakne.
odgovorio je da se uopće ne radi o gladi već prije svega o želji da zajedno večeraju, danas, sutra, po mogućnosti svaki dan ( i da konačno jedno drugom prestanu govoriti „Vi“)
„i pjevat ćeš dok kuhamo!“, naredila je kroz smijeh....
„i plesati ako treba, i što god mogu i znam, samo da te opet gledam nasmijanu.“
(onda dobro....)