Ovaj mail mi je poslao prije nekoliko minuta moj mladi prijatelj, koji me povremeno razveseli svojim pričama. Nadam se da se neće ljutiti što, kako on kaže pričopjesmu, objavljujem na portalu!

 

Ova pričopjesma mi je ispala iz glave prije pet minuta. Jel djeluje malo djetinjasto?
Ako da, jel to znači da sam ušao u one nezgodne muške godine kad zavodim prijateljice svoje kćeri. A još nemam ni kćer!

 

Onako kako se čini

 

Iako znam da ćeš uskoro nazvati,

Ne pada mi na pamet kraj mobitela stajati.

Odem, ako nešto trebam, skroz u drugu sobu,

Ne klanjam se nikad skrušeno svom mobu.

Kad najzad nazoveš, ni potrčat neću,

Dok smireno ne svežem smeća punu vreću.

Javim ti se mirnim, staloženim glasom,

Onom drugom rukom okačenom za pasom.

I kad nježno pitaš, kad ćemo se naći,

Lijeno sričem „Danas, ak' ti to šta znači.“

Izdaleka te spazim, srce ne mijenja ritam,

Vučem nogu za nogom, korak  mi je sitan.

Ne mo'š reć da jurim, a kamoli da hitam.

Gledam na sve strane, isto faktor bitan.

Pogled nam se sretne, nije riječ o eksploziji,

K'o da mi je sendvič u tvojoj ruci miliji.

Znam, djelujem k'o gnjida, prava muška svinja,

Al nisam vam ja, ljudi, dužan opravdanja.

Pa ipak...

Kad znam da ćeš nazvati, od uzbuđenja gubim osjećaj za rimu. Stavim si prst na usta, lagano se ušutkam, utišam, ili čak potpuno ugasim Hi-Fi liniju. Ako ću ići do druge sobe, pazim da su vrata širom otvorena. U sebi brojim korake koji me dijele od tvog glasa.

Proklinjem svoj loš odabir dok vežem ultra šuškavu  vreću za smeće, jer uz nju može i mobitel zazvoniti, a da ga ja ne čujem. I tako se teško veže. Da je barem nisam pretrpao limenkama piva. Čujem posebnu melodiju koja te najavljuje, a ja još noktom pokušavam provući ovu vezicu kroz onu i napraviti dobar čvor da se vreća ne raspadne i smeće razleti po cijelom stanu. Uganuli gležanj još nije zarastao i zato korak po korak se dovlačim do mobitela. Udahnem duboko i trudim se svim silama smiriti i razgovarati normalno i razgovijetno, da se opet ne uzmmmucam od uzbuđenja što razgovaram s tobom. Od silne sreće što me želiš vidjeti, mozak mi potpuno zablokira i od „toliko mi značiš“, riječi mi  se izmiješaju i ispadne, što već ispadne. Kad te spazim, već izdaleka, srce mi ne mijenja ritam, ritam ludog rokenrola kojim kuca od tvog poziva.  O, da mi je barem noga  zdrava pa da potrčim prema tebi kao gepard (gepard-simbol za brzo, op.a.). Gledam uokolo, gleda li netko klipana u godinama, kako crven od uha do uha zaljubljeno hodi ranoproljetnim ulicama. Odjednom ugledam tvoje vatrene oči. Možda one nisu svima toliko vatrene, ali, ja kad ih pogledam, da bih spriječio vlastito uhićenje na temelju optužbe za narušavanje javnog ćudoređa, na vrijeme spustim pogled i prisilim se misliti na bolest, glad i nepismenost. A i sendvič u tvojoj ruci pomaže mi odvući pažnju. Joj, što ja tebe volim!

 

tososabljic@net.hr