Vlak je kasnio dobrih sat vremena . Po peronu su lepršale pahulje gustog snijega. Tihi žamor putnika pomiješan dolascima vlakova, škripanju kočnica. U metežu putnih torbi i koraka, silaženju i uspinjanju skliskim stepenicama,njezin je plač ostao gotovo neprimjećen. Zapela mi torba na prvoj stepenici, zablokirala sam prolaz. Okrečući se u pokušaju da ju pravilno postavim, bacih pogled po nestrpljivim putnicima. I ugledam nju, još djevojčicu, u tankoj jakni, promrzlu , sa suzama u očima.
Tek tada sam pošteno zapela, kao i knedla u grlu koju sam istog trenutka osjetila.Neodlučna što učiniti blokirala sam vrata. Pogledi su nam se sreli ...u mojem zabrinutost i pitanje. Ona se kroz suze nasmiješi i reče mi:" Sve je u redu."
Izvadih maramicu iz džepa i pružim joj. Ruke nam se dotaknu. Moje tople, a njene naskroz promrzle.Zadržih je u svojima na par trenutaka da ih ugrijem.Ona se njemo prepusti.......
Zvižduk konduktera trgne me...moram uskočiti, krenuti dalje....čeka me posao....Još jedan čvrst stisak i pogled. Ona ga uzvrati i dalje šuteći dok su suze tekle niz lice....Slabašan osmjeh na licu na tren i šapat riječi:
" Sretan ti put i hvala!"
Ušla sam teška koraka i smjestih se kraj prvog prozora.Promrzla ruka mahne mi kratko na pozdrav, a u meni se nastani tuga.Snijeg je i dalje gusto padao, zamaglio pogled na nju koja se osamljena na peronu gubila u daljinu.