Sjedili su jedan nasuprot drugog, njemo se posmatrajući, pomalo pitajući šta rade ovdje. Ja sam sjedio sa strane kao njemu sudac, supervizor koji se morao da svjedoči onim što se zbiva.

On, odrastao mušarac sa svojom ozbiljnošću, obavezama koje ispunjava nekad više nekad manje. Svi znamo kako je to. Nekad je teško biti odrastao.

S druge strane, nasuprot njemu sjedio je dječak, njemo posmatrajući njega sa pitanjima i strahom u očima. Dugo godina zanemaren i ostavljen sam sebi kao neki beskućnik da se snalazi sam sa sobom.

Gledao sam ih obojicu, također njemo, samo posmatrajući ono što jesu. Ne sudeći iako sam sudac ali ne sudac kakve poznajete. Susosjećajni sudac. Možda je to najbolji opis.

Čutali su, obojica, svaki u svom lancu misli i emocija.

Dječak je prvi započeo, kao i uvijek kada su u pitanju duboki razgovori na koje odrasli jednostavno nemaju riječi.

- Volim te.

On je čutao, pognute glave u svojim mislima.

- Volim te. - progovorio je dječak ponovo.

Čutnja sa druge strane se produžila. Ogledala se u dječaku.

- Ne razumijem te. - progovorio je on. Muklim glasom sebi u njedra. - Ja tebe ne razumijem. Ne znam što želiš? Ko si? Šta si? Što još želiš od mene?

- Ništa. Samo želim da znaš da sam tu. Ništa više. I ja postojim. I ja sam dio svijeta u kojem živiš. - dječak je spustio glavu.

- Sve sam ti dao, sigurnost, opstanak... Pružio sam ti sve ono što svaki čovjek pruža dječaku.

- Jesi, ali mi nikada nisi dao ljubav i oproštaj što sam dječak. Samo obični dječak sa svim strahovima, nadanjima, greškama.

- Mislim, daj se pogledaj. Imaš sve što imaju i druga djeca. Pusti sada mene da malo živim. Što još želiš da ti dam? - polako se pojavljivao bijes u njemu. Posmatrao sam ćutke dalje što se zbiva.

Dječak je ćutao sagnute glave, sramežljivo bacajući pogled na njega.

- Što još želiš, pobogu dijete? Reci da čujem.

- Ništa. Ja ne želim ništa da mi daš, ja samo želim da znaš da sam ja ovdje. Prisutan kao i svako drugi. Tvoja sjena od koje bježiš svaki dan. Ja ne mogu pobjeći. Ja mogu samo ćutati i čekati. Ne znam šta čekam. Možda da jednog dana pogledaš prema dole i vidiš me kako se držim za kraj tvojih hlača. Možda da mi kažeš Dobro Jutro, maleni. Ne znam. Ja sam dijete od kojeg bježiš.

On se okrenuo u drugu stranu.

- Ne ti si derište koje mi ne da mira, koji želi svu pažnju na sebi, koji .. koji.. koji.. dosadan si mali. Dosadan sa svim tim. Samo JA.. JA.. JA.. Kad ćeš vidjeti moje potrebe, kad ćeš dopustiti mi da živim kao muškarac, slobodan da se krećem stazama kojim idem? KAD? - bijesnio je.

- Puštam te sada. Idi slobodan si da budeš mušakarac. Budi što želiš. Ja ne želim da budem ono što te zadržava, što te tjera da budeš ono što nisi. - rekao je kroz suze, spokojno mirino. Ona kako to znaju djeca.

On je izletio van. Ostali smo nas dvojica. Sami svaki sa svojim mislima i osjećanjima. Nisam smio da sudim, nisam smio da kažem i jednu riječ. Samo sam suosjećajno posmatrao dječaka. Čutao je dok su mu suze tekle niz obraze.

Ne znam koliko je vremena prošlo u igri kazaljke na satu. Možda sat. Možda dva, možda minut. Stvarno ne znam.

Na vratim sudnice, pojavio se on. Sa ljutnjom u očima. Prišao je dječaku i udario ga.

- To je za ono što si me sljedio cijelog života, što mi nisi dao mira. Što sam morao ispunjavati svaku tvoju sitnicu, što sam morao uvijek da obračam pažnju na tebe, što si mi uništio sve trenutke mira i spokoja koje sam imao, što si se mješao tamo gdje nisi smio, gdje nisi trebao. Zaslužio si to. - poželio sam da skočim da ga razbijem, da mu utivim u glavu ono što vidim. Ali ne smijem. Ne mogu jer samo Saosjećajno posmatram njihovu igru.

Dječak je i dalje ćutao spuštene glave, jecajući tiho. On je bjesnio, žalio se, kudio, pretio, ali više ga nije udarao.

- Volim te. - prošaptao je dječak.

- Daj molim te prestani s tim. Što ti znaš o ljubavi? Ti.. Ti možeš da voliš? Daj prvo odrasti derište jedno.

Šetao je gore dole. Primjetio sam krajem oka da se ljutnja smiruje. Da kao da razmišlja o onim što je dječak rekao. Iako bježi i skriva se od njega.

- Slušaj mali. Nemoj mislit.. Mislim, možda sam malo prenaglio. Možda si se stvarno osjećao zanemarenim. Ne znam, iako sam se trudio da te nikad ne zanemarim, možda si ti ipak osjećao zanemarenost s moje strane. Stvarno. Ozbiljno to mislim. Iskren sam. - nasmijao sam se u sebi i pomislio: O da, stvarno si iskren.

- Ja imam život i odgovornost i moram da ozbiljno ispunjavam svoje dužnosti. Nemam vremena da stalno gledam gdje si ti, u kojoj rupi se sada igraš, što zahtjevaš. Znaš? Ja sam čovjek koji ima život, porodicu, posao na kojem me svaki dan gaze. Nisu nimalo saosjećajni. Znaš?

- Znam. Izvini. Ponekad ne razumijem i žao mi je zbog toga. Žao mi je što ti ponekad oduzimam previše vremena. Ja ne znam nikog drugog sem tebe. I kada nisam zaokupljen igrom sjetim se tebe i poželim da te vidim. Možda to radim u pogrešno vrijeme. Nekada nemam razumijevanje za tvoje obaveze i potrebe, mislim samo na sebe. - reče prigušeno, ali jasno.

- Ta, dobro sada. Nije da sam stalno zauzet. Mislim imam i ja vremena da ponekad se zaigram sa tobom. Stvarno. Ozbiljno to mislim. Samo, znaš, nekada mi nije do igre, a ti si uporan ko sam đavo.

- Znam i oprosti mi molim te.

- De, dobro. Nemam što da ti opraštam. Razumijem te. - rekao je. Iako se iskrenost polako pojavljivala to nije bilo još iskreno, niti otvoreno. Čekao sam rasplet. Žudio sam za njim, spretno skrivajući žudnju iza očiju strogoće.

Stajali su jedan ispred drugog gledajući se.

- Razmiješ li me? Stvarno? Zašto to ne osjećam? Osjećam samo da želiš da me se riješiš što prije. Osjećam samo da sam ti teret od kojeg cijeli život bježiš. Ja ne zna ko si ti. Ne prepoznajem te. Nekad pogledam slike iz tvog djetinjstva ali to više nisi ti. - sada je dječak bjesnio, urlao je. Pomalo me iznenadilo, ali sam shvatio da se u njemu dešava bujica emocija.

- Dobro.. dobro..

- NIJE DOBRO. Dobro bi bilo da te nikad nisam sreo. Da nikad nisam pokušao da ti priđem. Možda bi se osjećao muškarcem tad. Možda bi mogao da budeš mačo men kako si želio. Ti me ne razmumiješ, samo se tako predstavljaš kako se cijeli svoj život predstavljaš da razumiješ. O ti si jedan saosjećajan mušarac, koji razumije ljude oko sebe. O da. To si ti. Takvim želiš da te vide. - ovo je bila bujica. Za trenutak sam se prepao kako će on reagovati na to. Bojao sam se da ga ne udari, satere nogama.

On je stajao spuštenih ruku, oborene glave gledajući u pod.

- Ti me se bojiš. Ti se bojiš pogledati u mene i prepoznati sebe u meni. Misliš da sam glup, da ne vrijedim da moraš da se sakriješ od mene. Da neću biti prihvaćen od tvojih žena i društava. Toga se ti bojiš. Ti se bojiš da me pogledaš jer previše ličim na tebe. Jer sam ti. I bježiš od mene, ali i od sebe.

- Da. - rekao je tiho, kao da se bojao da neko ne čuje. - da bježim. Ja te ne razmijem.

- Nisi nikad ni htio. Htio si da me kontrolišeš. Pokušavao to batinama, ucjenama, kaznama. Samo si htio da me makneš što dalje da ti ne smetam. To si htio. I uspio si u tome, što je najbolje u svemu tom.

- Da. Jesam. - krajem oka primjetio sam kako mu vilica poskakuje. - Izvini. Strah me je. Strah me je mene samog, a onda i ljudi i svijeta oko mene.

- Znam. Dobro došao u tamnicu straha u kojoj živim svaki dan. U kojoj nikad ne znam da li ćeš me zagrliti ili udariti. U kojoj ne znam da li ću dočekati sutra. Jer u tebi vidim samo zvijer koja hoće da se nahrani drugima. Al ni oni nisu ništa bolji. Svi oni bježe od djeteta u sebi. Svi. - smireno je odgovorio.

Zavladala je ćutnja. Duboka i jaka. Kao bujica koja čeka da se oslobodi brane koja je sputava.

- Volim te. - prošaptao je dječak.

- Znam. - rekao je on.

- Voliš li ti mene? - upitao je dječak.

Ćutnja. Opet. Ponovo.

- Da. Samo želim da te razumijem. Samo to. Možda shvatim.

- Neće biti možda. Shvatićeš me. Znam. Samo moraš dopustiti sebi da shvatiš. Da razumiješ. Sve što živiš živiš ono što sam ja. Zar to još nisi shvatio? Zar ne vidiš da svaki dan živiš ono od čega bježiš? Živiš upravo zato što bježiš od toga, od mene, od sebe.

Sada su se uloge zamjenile. Sada je on jecao. Sjeo je na pod i jecao. Ne sjećam se da li sam ga ikada vidio da plače. Barem ne ovako kako je sada plakao. Ovo su bile suze oslobođenja.

Dječak je prišao i zagrlio ga.

- Volim te. Znaj. Što god da jesi, ti si ja. Što god da postaneš, opet si ti ja. Uvijek si i bio, samo što nisi smio da pogledaš u sebe. Sada se vidiš. Znaj da sam tu, da te volim i poštujem. Štitim te koliko ja kao dijete mogu. I uvijek ću te štititi. Nemoj da se bojiš. Ja ne znam ništa drugo do da volim, radujem se, i smiješim se. A to je tvoja snaga. Ona leži u meni, ali i u tebi. Tu sam. I biću tu do kraja svijeta.

Plakao sam nam onim što sam vidio. I shvatio da i ja bježim od dječaka u sebi. I da je vrijeme da se susretnemo. Znam da i vi bježite od dječaka u sebi, od djevojčice u sebi. I znam da je vrijeme da se susretnete.

- Volim te.

- Volim i ja tebe, dječače.