Oltar 

   Budim se u sam osvit. Ne mogu spavati. Vani je mračno gotovo isto toliko koliko i u mojoj duši. Ne vjerujem da čovjek posjeduje dušu, a usprkos tome je osjećam. Boli me. Duša, u koju ne vjerujem. Usprkos tome boli! Znam da sam profućkao život. Čudno, ne osjećam tugu, žalost, ili što bi već trebao osjećati. Navire mi smijeh, smijem se svome bolu, svome izboru, svojoj tvrdoglavosti, svome Ja! Uostalom, što je to? Nitko pravo ne zna! Mogu svi filozofi svijeta tupiti koliko žele , a nikada neće proniknuti u tajnu. Mračna tajna umotana u  crnu noć: to je ljudska duša. Noć bez zvijezda. Nema svjetlosti. Samo mrak, posvuda mrak. Vječna tama. Mora da je sam Svemir u svom početku tako izgledao. Leden i crn. Poput moje duše u koju ne vjerujem.

   Posežem rukom na noćni ormarić i prsti mi napipaju bocu. Moju utjehu. Jedinu preostalu: nema druge. Ako je utjeha? Je li? Ne znam, nisam siguran: ni u što više nisam siguran osim u svoju bol! Ona je uvijek prisutna, postojana. Počinjem naslućivati da me više nikada ništa neće i ne može utješiti. Pijem izravno iz boce: konjak mi pali jezik, grlo, utrobu i trenutak, samo trenutak, osjećam toplinu. Odmah zatim ledena pustoš ponovo je tu. Pijem ponovo: utapam se, gušim sjećanja, ali usprkos omami, ona su i dalje tu. Čuče pored mene, eno tamo u kutu, jasno ih vidim. Ne, nisam pijan! Još! A nije ni delirij! Još ne! Sva moja sjećanja na nju su tamo: podigao sam joj oltar! Jednog sam poslijepodneva, dok sam liječio uobičajenu mamurnost velikim dozama kave i još kave, mnogo crne kave, postavio tamo okrugli stolić i na njega sve moje relikvije.

    Prvo sam položio točno u sredini stolića, cjepidlačeći, inzistirajući na samoj sredini, njenu sliku u jednostavnom crnom okviru. Gledao sam je kako mi se smiješi, blistav osmjeh radosnog lica! Odgurnuo sam kavu i dohvatio bocu. Predomislio sam se.

    - Nemoj - rekoh glasno, sam sebe koreći. - Budi trijezan barem ovih nekoliko minuta. Zbog nje! Zbog sjećanja!

   Nisam otpio. Vratio sam se kavi. Ruke su mi se tresle, pomamno drhtale: sve je u meni vapilo za konjakom. Na suho sam gutao. Bol! Ali sam izdržao! Htio sam, ne, nije istina: morao sam biti trijezan dok ne završim započeto. Pored njene sam slike stavio našu zajedničku sliku, posljednju, najdražu, najbolniju: stojimo pored samog mora, umalo da nam valovi ne zapljuskuju noge, zimsko je doba, vjetar fijuče, podiže njenu kestenastu dugu kosu. Drži me za ruku, gleda mi ravno u lice i smije se, smije...Tog mi je trenutka upravo rekla da je trudna. Dva sata kasnije bila je mrtva: pokosio ju je mladi motorist koji nije mogao svojim snažnim strojem savladati zavoj. Bila je to naša posljednja zajednička fotografija: ona nas je fotografirala onim aparatima koje možete tajmirati. Dok je hodala prema meni, žureći, jer aparat će svakog trenutka škljocnuti, pitala me razdragano imam li što protiv biti tatica. U tom je trenutku aparat škljocnuo, njegov se mehanizam pokrenuo i uhvatio trenutak vremena i zaledio ga u vječnosti.  Trenutak koji je bio najsretniji u njenom životu!

    Pokopao sam je i nisam zaplakao. Suze su se moje zaledile u vječni led: zamrla slika posljednjeg trenutka sa njom uvijek mi titrala pred očima. Pokopao sam nju, moju jedinu ljubav, poljubio ploču pod kojom će vječno ležati, okrenuo leđa hladnom grobu u kome se nalazilo sve što sam volio, napustio groblje, napustio njen grob i više se nikad na njega nisam vratio. Danima sam ležao sam u tihom stanu, u mraku, očekujući …što? A onda sam počeo piti. I nisam prestajao.        

   Mjesec dana kasnije dao sam otkaz. Nisam nalazio nikakve svrhe u poslu, da zarađujem. Čemu? Za koga? Meni je tako malo potrebno! Sve je ionako besmisleno! Govorili su da sam poludio: nije me bilo briga! Uostalom, što znači poludjeti? Oni si ludi! Zar ne shvaćaju da sam i ja umro istog trena kad i ona? Imao sam ušteđevine, naše zajedničke, koja je sad bila samo moja. Mukotrpno smo je sakupljali, odričući se, sanjajući o kući, o djeci...Više nemam snova! Samo me noćne more posjećuju! Često! Prečesto!

   Ponekad, dok alkohol u mom tijelu hlapi, a ja nemirno spavam, sanjam da je ona tu, pored mene, razgovaramo, milujemo se, planiramo budućnost...Buđenje je užasno! Ne mogu podnijeti stvarnost! Zato je konjak tu, pored mene! Ne pruža mi utjehu, ali umata bol u tupost i nekako mogu izdržati sam u krevetu, u noći, u beznadnoj tami, zamišljajući nju kako leži ruku prekriženih na grudima i spava vječnim snom i jedva čekam trenutak, za kojeg se svakog dana molim svim bogovima, da joj se pridružim i napokon nađem mir.

   "Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".