Kao što je radio svakog jutra posljednjih nekoliko godina, Oliver, omotan ručnikom oko impozantnog pojasa, stane na posebnu vagu, koju su mu poklonili prije pet godina, povodom njegovog tridesetog rođendana. Vaga je bila posebno naručena i skupo plaćena, ali su u njenoj kupnji sudjelovali gotovo svi koji su poznavali i voljeli Olivera. Pažljivo stoji na vagi, odmata ručnik i odlaže ga sa strane, pa se zamišljeno zagleda prema dole, malo se sagnuvši prema naprijed, jer ogroman mu trbuh sprečavao vidjeti brojke na vagi.

   - Uhhhhhhhhhhhh! - tiho, jedva čujno, hukne Oliver: nije mogao vjerovati vlastitim očima, ali brojke su bile tu i nisu lagale, podrugljivo su svjetlucale i žmirkale crvenim treperavim očima u polutami.

   Polako, jako polako, pazeći da se ne poklizne, Oliver siđe sa vage, pa je nožnim prstima lagano odgura na njeno mjesto, odakle ju je na isti način nožnim prstima mogao dohvatiti.

   Sagnuti se, već  odavno je postalo nemogućom misijom. Kad bi  u rijetkim trenutcima zaželio vidjeti vlastite spolne organe, morao je izvesti čitav niz priprema: pomalo smiješnih, ali potrebnih, jer bez toga... Prvo bi na potrebnu visinu postavio poveće zrcalo, obično bi pomjerio kompjuter, pa pažljivo do njega prislonio zrcalo. Zatim bi, naravno, pažljivo zaključao sobu, dva bi puta okrenuo ključem. Jer, što bi bilo da majka ... nije ni želio misliti o tome, toliko je sama misao bila strašna. I na kraju, postavio bi se ispred tako postavljenog ogledala, mukotrpno sagnuo prema naprijed, preko ogromnog stomaka, povlačeći niz debele noge sivu trenirku, koja mu, mada je bila ogromna, sputavala salasto tijelo.  Tako stojeći, sa sivom trenirkom spuštenom do koljena, gledao bi svoj ud  i sjećao se, uspomene su navirale, a suze tekle...  

 

   Roksi je bila njegova prva i posljednja i jedina ljubav. Oliver je upoznao Roksi, pravim imenom Roksana, točno na svoj devetnaesti rođendan. Slavio je sa svojim društvom, skromno, tek toliko da obilježe dan, jer rat je bjesnio i svi su bili pod njegovim strašnim dojmom, a love, naravno, nitko nije imao previše.

   Oliver je, podižući čašu piva ka usnama, ugledao najčarobniji prizor u svom životu: mlada je djevojka stajala ni metar dalje od njega i nije mogao shvatiti, kako je nije ranije zapazio. Bila je sve ono o čemu je u svojim mladim snovima zamišljao i što je potajno priželjkivao. Nije mogao odvojiti pogled od nje, njene raskošne smeđe kose, blagih zelenih očiju, duguljasta lica sa malim  nosom, a usne, usne joj bile vlaže, nabubrene i zvale ga, pozivale, mamile, obećavale slasti.

    Oliver je često, kasnije, mnogo kasnije, u samoći svoje sobe, razmišljao o svoj toj ironiji koja se te večeri odigrala. Malo se sreće uplelo u veliku nesreću. Kao da mu život govori kako ima nade…

    Odjednom je u čitavom lokalu zavladao muk i čuo se samo glas spikera sa televizora, koji je bio postavljen visoko iznad bara. Spiker je uzdrhtalim glasom govorio žalosnu vijest o padu Vukovara.

    I u tom, za sve prisutne teškom i tužnom trenutku, rodila se i počela bujati Oliverova sreća. Lijepa je djevojka, potresena viješću o padu grada simbola otpora, potražila utjehu u zaštitničkom zagrljaju Olivera. Naslonila je smeđokosu glavu na njegove grudi i zaridala, a on, Oliver, ne vjerujući kako mu se to događa, lagano i plaho je zagrlio, pružajući joj utjehu koju je kod njega potražila.

    Godina je dana naprosto projurila, poput blještavog meteora u noći, a za Olivera, svaki je dan uz njegovu Roksi bio blještav i vrijedan življenja i pamćenja. U sjećanje je želio pohraniti svaki trenutak sreće proživljene sa njom. Svaki je bio jedinstveno predivan.

    Noći provedene u Roksaninom zagrljaju nosile ga u blaženstvo i znao je, kako je ona prava i jedina žena za njega. Bio je zaljubljen, ali je i iskreno, duboko volio.

    Iznenada, baš kao što je i počela, ljubav se raspala. Doduše, počela je obostrano, a raspala se jednostrano: Roksi mu otvoreno i ni malo ne okolišajući rekla kako se zaljubila u drugog, kako je između njih gotovo, kako je to i onako bila samo dječačka zaluđenost, kako ...

    Ali za Olivera to nije bila dječačka zaljubljenost: on je volio Roksanu, volio je duboko, pravom muškaračkom ljubavlju, iako je bio mlad, tek mladić, toliko je iskreno volio, da je nije ni pokušao zaustaviti, zadržati za sebe. Već je onda znao, kako prava ljubav daje, a ne uzima. Neka ide u potragu za svojom srećom. On će je pustiti i poželjeti joj naći ono za čim traga.

   Te je večeri došao kući, otpuzao u pravom smislu te riječi u svoju sobu, svukao se i legao. U krevetu je ostao puna tri dana. Ustajao je jedino  da bi udovoljio zovu prirode. Čim bi obavio nuždu, bezvoljno se vraćao u zatamnjenu sobu i uvlačio u krevet, izolirajući se od svijeta. Tama mu postala jedina prijateljica. Shvatio je da je njegova želja za životom iščezla i počeo je sa tugom i čežnjom priželjkivati istinsku tamu, onu koja nas oslobađa svih boli i patnji, u kojoj nema žudnje, nema ničeg. Želio je umrijeti.

   Roditelji su oblijetali oko njega, mazeći ga, žaleći što im sin pati, ali je Oliver ostajao neutješan. Prošao je tjedan, mjesec, godina, a Oliver gotovo da i nije izlazio iz sobe. Tražio je da mu se jelo servira za pisaćim stolom, za kojim je mnogo sjedio i pisao u bilježnice tvrdih korica, izlijevajući plavom tintom sve svoje misli na papir. Broj je bilježnica rastao...i druga je godina prošla... u Oliverovoj šutnji i patnji …

    Njegov je otac polako gubio živce, nervirao se, počeo prijetiti i počeo piti i jedne je noći, kad Oliver već šestu godinu za redom nije napuštao stan, nestao. Izašao je noseći svoje stvari i na vratima se okrenuo.

    - Luda majka - rekao je bijesno - i još luđi sin! Idite u vražju mater, kad baš želite! Mene nećete povući za sobom!

    Tresnuo je vratima za sobom, a majka je plakala, dok je Oliver sve to ravnodušno promatrao, zatim se vratio u sobu, sjeo za stol, zgrabio komad kolača i otpočeo još jedno beskrajno dugačko pismo svojoj jedinoj izgubljenoj ljubavi. Vanjski ga se svijet nije ticao. Širenje vlastitog obujma još nije postalo alarmantno, vaga  u kupaonici još nije stenjala pod njegovom težinom. Mislio je samo o tome kako želi umrijeti.

    Majka mu se zaposlila i radila naporne poslove čistačice, izdržavajući Olivera koji je oplakivao izgubljenu ljubav i samog sebe. Štitila je svog jedinca.

     - Vi to ne razumijete - govorila bi vatreno, braneći svog jedinog sina, jedino što je imala i voljela i čega se grčevito držala. - Moj je Oliver nježna duša i treba mu vremena da se oporavi od nesretne ljubavi.

   Naravno da su se susjedi u početku podsmjehivali, ali su sa vremenom počeli gledati na njen hod po mukama sa poštovanjem, a na Oliverovo oplakivanje izgubljene ljubavi, sa blagonaklonošću. Pogledajte svijet oko sebe! Svatko se sa svakim ... a ovaj jadni mladić iskazuje najdublje osjećaje na tako čudnovat način.

    - Pa on se odrekao života zbog izgubljene ljubavi - primijetio je jedan susjed. - Nije to mala stvar, ljudi moji. 

    I počeli su voljeti svog neobičnog susjeda, svog Olivera, koji je postajao sve deblji i deblji i dalje se uporno debljajući. Gušio se u količinama hrane, koju je lakomo gurao u sebe. Sve više i više! Što više hrane, to je više sala. Što je više sala, veći je pritisak na srce. Što je veći … 

     Pisaći mu je stol, na kome se od prije pet godina nalazio i kompjuter, uvijek bio krcat tanjurima sa ostacima hrane, koji su čekali da ih njegova majka, po povratku sa posla, skloni. Oliveru to nije ni padalo na pamet, surfao je Internetom: sam je sve naučio raditi na toj čarobnoj kutiji, jer vremenom je raspolagao, nitko ga nije smetao.

    Došao je dan, kad je sa nevjericom buljio u vagu, još u onu sasvim običnu, koja je pokazivala brojku132! Mnogo je to kila, mislio je on i gledao u nju, ali odmahnuo je rukom i nastavio živjeti kako je živio, a kile se nakupljale, obujam mu rastao, apetit isto tako. Jedino mu se želja za životom smanjivala.  

      Kad je vaga pokazala nevjerojatni broj 200, njegova se majka usudila tiho primijetiti:

    - Sine, dragi, možda bi ...

    - Ništa ja neću! - prekinuo ju je on grubo, a u sebi je mislio: za koga? Zašto? Sve je bez smisla!

    Majka se požalila plaho i posramljeno susjedi, ova je to razglasila i da bi potvrdili dobrosusjedske odnose, kupili se Oliveru posebno naručenu vagu, na kojoj je brojilo pokazivalo broj 500. Oliver je gledao u tu čarobnu brojku i mislio na kraj, svoj vlastiti kraj, jer ubijao se polako, ali sigurno: sve je teže disao, znojio se …

 

  Petnaesta je godina samovanja, neizlaska iz kuće, prežderavanja, tugovanja. Stojeći pored vage, Oliver je nožnim prstima privuče. Još će jednom stati na nju: nije moguće da ima toliko kila. Pažljivo, kako je to i malo prije uradio, stane na vagu, ali se ništa nije promijenilo: brojke su bile neumoljive i pokazivale su ono što su pokazivale i prije par minuta.

   - Tristo i jedna kila! - reče Oliver potiho. - Koliko se još moram udebljati da bi se riješio besmislene patnje koju zovemo život?

   Polako siđe sa vage, gurne je na njeno mjesto, opaše se oko ogromnog podrhtavajućeg stomaka ručnikom, odšeta u kuhinju, teško hodajući i još teže dišući, otvori hladnjak i zagleda se pohlepno u njegovu hladnu dubinu, pa ugledavši pola torte, zadovoljno zagunđa, izvadi tanjur sa tortom vani, zatvori vrata hladnjaka, sjedne za stol i počne zamišljeno žvakati, a misli mu odlutale u onu večer, kad se Roksi prvi put privila uz njega, kad su svi oko njega bili nesretni, samo on sretan.

   Pomisli kako su stvari sada postale potpuno izokrenute: sad su svi oko njega sretni, a on nesretan ...

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.