OKOMITA MILOST

         Bila jedna košnica od sedam katova. Katovi su se raspoznavali po zujanju. Svaki je kat imao svoj ključ zuja. I svi su zaglušno zujili i brujili, a nijedan nije drugomu upadao u zvuk i ritam.

         Osim toga, svaki je kat imao svoj protukat, svoju kopiju sebe, načinjenu od drukčije, mekše građe. Protukat se nalazio u sklopu kata, tijesno uza nj vezan zajedničkim podnožjem, poput sjene. Služio je za odmor i razmišljanje.

         Na svakomu se katu živjelo kao da je on jedan jedini. Svaki je kat crtao svoje mape i slike jedinoga-sebe, koje su odgovarale visini i gustini njegova zuja. Potom, služeći se vremenom, te su se slike doslikavale, njegovale se, sjenčile se.

I tako bi se živjelo do u mehanički nedogled, da nije bilo dobrovoljnih posjeta s viših katova u niže, drugim riječima, da nije bilo svetih upadica. One su, te upadice, bile potresne, izazivale su brisanje slike sve do bijele podloge. Brisanje je bilo praćeno raspadom okvira i rasapom rasporeda. Poslije odlaska upadica slike bi se opet pribirale, i opet bi, zuj po zuj, stizale do istoga prizora.

Pa bi se čak i s upadicama živjelo do u mehanički nedogled da nije bilo - doduše rijetko - okomite milosti koja nije silazila s viših katova na niže, već je stizala iznad katova i ispod temelja, po zakonu neredovitosti i ljubavne spontanosti.

Okomita milost znala se spustiti do u najnižu košnicu, gacati kroz mutni med njezinih vidika, zujati najgušćim zujem do čistoga nečuj-zvuka, tako da je košnica ostajala gdje jest i kako jest, a da je istovremeno bivala i gdje nije i kako nije. Nikad viđeno, nikad ponovljeno, svemirskoj mehanici nedostupno, mašti velike kolotečine na nedohvatu. Okomita milost činila je to iz “ljubavi bez cilja, bez razloga, i kraja”. Ako ćemo pravo, činila je to Sebi, jer nitko drugi to nije znao primiti tako beskrajno, tako ikakvomu drugom cilju i razlogu neposvećeno.

Ako ćemo pravo, i pravo je tako.

  Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)