OKLADA

 

I

 

        Bijaše tamna jesenja noć. Stari bankar hodao je u svojemu kabinetu iz jednoga kuta u drugi i sjećao se kako je prije petnaest godina, ujesen, priredio kućnu zabavu. Na toj zabavi bilo je mnogo pametnih ljudi, koji su vodili veoma zanimljive razgovore. Između ostalog govorili su o smrtnoj kazni. Gosti, među kojima bijaše dosta učenjaka i novinara, bijahu većinom protivnici smrtne kazne. Takav način kažnjavanja smatrali su zastarjelim, neprikladnim u kršćanskim državama i nećudorednim. Neki od njih držali su, da bi smrtnu kaznu svagdje trebalo zamjeniti doživotnom tamnicom.

        - Ne slažem se s vama, reče domaćin-bankar.  – Nisam iskusio ni smrtnu kaznu ni doživotnu tamnicu, ali mislim, ukoliko mogu da prosudim a priori, da je smrtna kazna ćudorednija i čovečnija od zatvora. Smrtna kazna ubija odmah, a doživotna kazna polagano. Pa koji je krvnik čovječniji? Onaj, koji vas ubije za nekoliko časaka ili onaj koji iz vas izvlači život mnogo godina?

        - I jedno i drugo jednako je nećudoredno, - primetnu netko od gostiju, - jer je I jednom i drugom cilj isti – da oduzme život. Država – nije bog. Ona nema prava, da oduzme ono, što ne može da vrati kad god zaželi.

        Među gostima se nalazio i neki pravnik, mlad čovjek od kojih dvadeset i pet godina.

Kad ga zapitaše, što misli, on reče:

        - I smrtna kazna i doživotna tamnica jednako su nećudoredne, no kad bi meni ponudili da biram između smrtne kazne i doživotne tamnice, izabrao bih, naravno, drugo. Živjeti bilo kako bolje je nego ne živjeti uopće.

        Nastade živa prepirka. Bankar, koji bijaše tada i mlađi i nervozniji, izgubi najedamput vlast nad sobom, udari šakom po stolu i viknu obraćajući se mladom pravniku:

        - Nije istina! Kladim se za dva milijuna, da vi u tamnici ne biste izdržali ni pet godina.

        - Ako to mislite ozbiljno, - odgovori mu pravnik, - prihvaćam okladu. Kladim se, da ću izdržati ne pet, nego petnaest godina.

        - Petnaest? Dobro! – viknu bankar. – Gospodo, postavljam dva milijuna!

        - Pristajem! Vi ćete uložiti milijune, a ja svoju slobodu! – reče pravnik.

        I ta monstruozna, besmislena oklada bijaše sklopljena! Bankar, koji tada nije znao broja svojih milijuna, čovjek razmažen i lakouman, bijaše oduševljen tom okladom. Za vrijeme večere ismijavao je pravnika i govorio:

        - Pamet u glavu, mladi čovječe, dok nije kasno. Dva milijuna za mene su malenkost, a vi se izvrgavate opasnosti, da izgubite tri četiri najbolje godine svojega života. Kažem: tri četiri, jer duže nećete izdržati. Ne zaboravljajte, nesretniče,ni to, da je dobrovoljno zatočenje mnogo teže nego prisilno. Pomisao da imate pravo svakog časa izići na slobodu, otrovat će vam u tamnici cijelu egzistenciju. Meni vas je žao.

         I bankar se sada, koračajući iz kuta u kut, sjećao svega toga. Pitao se:

         - Čemu ta oklada? Kakva je korist od toga, što je pravnik izgubio petnaest godina života, i što ću ja baciti dva milijuna? Može li to dokazati ljudima, da je smrtna kazna gora ili bolja od doživotne tamnice? Ne i ne. To je glupost, besmislica. S moje strane to je hir sita čovjeka, a kod pravnika to je bila samo obična pohlepa za novcem...

        Sjećao se zatim onoga, što se dogodilo poslije opisane večeri. Bilo je odlučeno da pravnik izdržava kaznu pod najstrožim nadzorom u jednom od krila kuće, sagrađenih u bankarovu vrtu. Ugovoriše, da će pravnik biti petnaest godina lišen prava da prestupi prag krila, da vidi žive ljude, da čuje ljudske glasove i da dobiva pisma i novine. Smije imati glazbeni instrument, čitati knjige, pisati pisma, piti vino i pušiti. S vanjskim svijetom smije, po ugovoru, dolaziti u dodir jedino šutke, kroz okance posebno uređeno za to. Svega što je potrebno – knjiga, nota, vina i ostalog – može tražiti pismenim putem, koliko želi, no sve će to primati samo kroz prozorčić. U ugovoru bijahu označene sve potankosti i sitnice, po kojima pravnik ima da sjedi u strogoj samici i to točno petnaest godina, od dvanaest sati 14. studenoga 1870. do dvanaest sati 14. studenoga 1885. I najmanji pokušaj pravnikov, da povrijedi odredbe ugovora, pa bilo to i dvije minute prije nego mine rok, oslobađa bankara obveze, da mu isplati dva milijuna.

        Prvu godinu zatočenja pravnik je, koliko bijaše moguće prosuditi po njegovim kratkim zapisima, silno patio od čame u samoći. Iz njegova zatvora neprestano su, i danju i noću, dopisali zvukovi klavira. Otklonio je vino i duhan. Vino, pisao je on, budi želje, a želje su uzniku najveći neprijatelji, ništa nije k tome dosadnije nego piti dobro vino i ne vidjeti nikoga. A duhan mu kvari zrak u sobi. Prvu godinu pravniku su slali knjige pretežno laka sadržaja: romane sa zamršenim ljubavnim zapletom, kriminalne i fantastične pripovijesti, komedije i tako dalje.

        Druge godine muzika je u onom krilu zgrade utihnula, a pravnik je pismeno tražio samo klasike. Pete godine opet se čula svirka a uznik je tražio vina. Ljudi, koji su ga nadzirali gledajući kroz prozorčić, govorili su, da je cijelu tu godinu samo jeo, pio i ležao u postelji, da je često zijevao i srdito razgovarao sam sa sobom. Knjige nije čitao. Katkad bi noću sjeo da piše, i pisao bi dugo, a predjutro bi razderao na komadiće sve što je napisao. Više puta su čuli kako plače.

        U drugoj polovini šeste godine uznik je počeo živo učiti strane jezike, filozofiju i povjest. Na te se nauke bacio tako požudno, da je bankar jedva dospijevao da mu nabavi te knjige. U četiri godine bijaše, na njegov zahtjev, naručeno oko šest stotina svezaka. U vrijeme, kad je uznika držala ta pasija, bankar je od njega primio pismo ovoga sadržaja: „Dragi moj tamničaru. Ne nađu li nijedne pogreške, najtoplije vas molim, odredite, da u vrtu ispale hitac iz puške. Taj će mi hitac reći, da moj trud nije uzaludan. Geniji svih vremena i svih zemalja govore različitim jezicima, ali u svima njima gori ista vatra. O, da znate kako moja duša osjeća nezemaljsku sreću zbog toga, što mogu da ih razumijem!“ Želja se uzniku ispunila: bankar je odredio, da u vrtu ispale dva hica.

        Poslije desete godine zatočenik je nepomično sjedio za stolom i čitao samo evanđelje. Bankar se čudio, što je čovjek, koji je u četiri godine svladao šest stotina knjiga teška sadržaja, utrošio oko godinu dana na čitanje jedne knjige, i to lako razumljive i ne debele. Nakon jevanđelja dođoše na red povijest religije i bogoslovlje.

        Posljednje dvije godine zatočenja zatočenik je čitao izvanredno mnogo, ne birajući štiva. Sad se bavio prirodnim naukama sad je tražio Bayrona ili Shakespeara. Znao bi poslati i ceduljice, u kojima bi tražio, da mu pošalju u isto vrijeme i kemiju i udžbenik medicine, i roman, i kakav filozofski ili bogoslovski traktat. Njegovo štivo odavaše čovjeka, koji kao da pliva u moru usred krhotina broda i koji kao da se očajnički hvata sad za jednu, a sad za drugu krhotinu broda, ne bi li sebi spasio život!

 

 

II

 

 

        Starac-bankar sjećao se svega toga. Mislio je:

        „Sutra u dvanaest sati on dobiva slobodu. Prema ugovoru imam da mu isplatim dva milijuna. Platim li mu, sve je propalo: potpuno sam upropašten...“

        Prije petnaest godina nije znao broja svojih milijuna, a sad se ne usuđuje zapitati, čega ima više – novaca i dugova? Hazardna burzovna igra, opasne spekulacije i strast za stjecanjem, koje se nije mogao osloboditi ni u starosti, dovedoše ga dotle, da su mu poslovi nazadovali: neustrašivi, samosvijesni, oholi bogataš pretvorio se u osrednjega bankara koji neprestano strepi, kad papiri rastu i padaju.

        - Prokleta oklada! – mrmljaše starac, hvatajući se za glavu u svojem očaju. Što nije umro taj čovjek? Njemu ostaje još četrdeset godina života. Uzet će mi i posljednje, oženit će se, uživat će život, igrat će na burzi, a ja ću, kao prosjak, zavidno gledati i svaki dan slušati kako mi govori jednu te istu rečenicu: „Ja vam dugujem sreću svojega života, dopustite mi da vam pomognem!“ Ne, to je previše! Od bankrota može da me spasi jedino – smrt toga čovjeka!

        Odbiše tri sata. Bankar poče prisluškivati: svi su u kući spavali: čuo je samo kako iza prozora šumi ozeblo drveće. Nastojeći  da ne izazove nijednoga zvuka. On izvadi iz čelične blagajne ključ od vrata, koja se nisu otvarala petnaest godina, navuče nase ogrtač i iziđe iz kuće.

        U vrtu bijaše tamno i hladno. Padala je kiša. Oštar, vlažan vjetar, hujeći po cijelom vrtu, nije davao mira ni drveću. Bankar napregnu oči, no nije vidio ni zemlje, ni bijelih kipova, ni krila zgrade, ni drveća. Došavši do mjesta, gdje se nalazilo krilo, on zazva čuvara, ali ne dobi odgovora. Čuvar se očito sklonio pred nevremenom negdje u kuhinji ili u stakleniku.

        „Smognem li hrabrosti, da ostvarim namjeru, sumnja će pasti u prvom radu na čuvara.“

        U mraku napipa stepenice i vrata i uđe u predsoblje; zatim se, pipajući, nađe u hodniku, gdje upali šibicu. Ne bijaše žive duše. Tu je stajala samo postelja bez posteljine, a u kutu se crnjela željezna peć. Pečati na vratima, koja su vodila u uznikovu sobu, bijahu cijeli.

        Kad se šibica ugasila, starac zaviri, dršćući od uzbuđenja, kroz prozorčić.

        U zatvorenikovoj sobi slabo je gorjela svijeća. Zatvorenik je sjedio za stolom. Vidjela su mu se samo leđa, pa kosa na glavi i ruke. Na stolu, na dvjema naslonjačima i na sagu, kraj stola, ležahu otvorene knjige.

        Prođe deset časaka, a zatočenik se i ne maknu. Petnaestogodišnje zatočenje naučilo ga je sjediti nepomično. Bankar pokuca prstom na prozorčić, ali uznik ne odgovori na to kucanje ni jednim pokretom. Onda bankar oprezno strgnu s vrata pečate i turi ključ u bravu. Zarđala brava izdade hripav zvuk, i vrata zaškripješe. Bankar je očekivao da će odmah začuti krik začuđenja i korake, ali prođoše tri minute, a za vratima sve bijaše tiho kao i prije. On odluči da uđe u sobu.

        Za stolom je nepomično sjedio čovjek, al taj čovjek nije bio nalik na obične ljude. Bijaše to kostur, obavijen kožom, s dugačkim ženskim uvojcima i sa zapuštenom bradom. Lice mu bijaše žuto, zemljane boje, obrazi upali, leđa dugačka i uska, a ruka, kojom pridržavaše svoju obraslu glavu, bijaše tako tanka i mršava, da je bijaše mučno gledati. U njegovoj kosi već su se srebrnile sjedine. Gledajući to staračko, izmoždeno lice, nitko ne bi povjerovao, da mu je samo četrdeset godina. Spavao je... Pred njegovom sagnutom glavom na stolu je ležao list papira, na kojem bijaše nešto napisano sitnim slovima.

        „Jadni čovjek – pomisli bankar. Spava i vjerojatno sanja o milijunima! A bilo bi dosta da samo zgrabim tog polumrtvog čovjeka, da ga bacim na postelju, da ga samo malo pritisnem jastukom; ni najsavjesnija ekspertiza neće naći tragova nasilne smrti. Hajde da ipak pročitam što je on tu napisao...“

        Bankar uze sa stola list i pročita ovo:

        „Sutra u podne dobivam slobodu i pravo, da zađem među ljude. Prije nego što ostavim ovu sobu i ugledam sunce, reći ću vam nekoliko riječi, jer to smatram potrebnim. Po čistoj savjesti, i pred bogom koji me vidi, kažem vam, da prezirem i slobodu, i život, i zdravlje, i sve ono, što u vašim knjigama nazivaju blagom svijeta.

        Petnaest godina sam pomno proučavao zemaljski život. Istina, nisam video zemalja ni ljudi, no iz vaših sam knjiga pio mirisno vino, pjevao pjesme, u šumi gonio jelene i veprove, ljubio žene... Ljepotice, eterične poput oblaka, sazdane čarobnjaštvom vaših genijalnih pjesnika, dolažahu noću k meni i šaptahu mi divne priče, koje me upijahu. Zajedno s junacima vaših knjiga penjao sam se na vrhunce Elbrusa i Montblanca i vidio sam odanle kako ujutru izlazi sunce i kako uvečer oblijeva grimiznim rumenilom nebo, ocean i vrhunce gora; vidio sam odanle kako blistave munje nada mnom paraju oblake; vidio sam zelene šume, polja, rijeke, jezera, gradove, čuo sam pjev sirena i svirku pastirskih svirala, osjećao sam krila krasnih đavola koji dolijetahu k meni, da mi govore o bogu...Zajedno s junacima vaših knjiga bacao  sam se u ponore, činio čudesa, ubijao, palio gradove, propovijedao nove religije, osvajao cijela carstva...

        „Vaše knjige dadoše mi mudrost. Sve što je neumorna ljudska misao vjekovima stvarala, u mojoj je lubanji stlačeno u neveliku grudu. Znam da sam pametniji od svih vas.

        „I zato prezirem vaše knjige, prezirem sva blaga svijeta i svu mudrost. Sve je ništavno, prolazno, sve je samo priviđenje i obmana, sve je varka. Budite samo oholi, mudri i krasni – smrt će vas ipak izbrisati s lica zemlje – kao podrumske miševe – a vaše potomstvo, povijest, besmrtnost vaših genija smrznut će se, ili će izgorjeti zajedno sa zemaljskom kuglom.

        „Izgubili ste razum, pa ne idete pravim putom. Laž primate kao istinu, a rugobu kao ljepotu. Začudili biste se, kad bi, zbog nekih okolnosti, na stablima jabuka ili naranača izrasle najedanput žabe i gušterice, umjesto plodova, ili kad bi ruže počele širiti miris konjskog znoja; tako se i ja čudim vama, koji zamjeniste nebesa za zemlju. Neću da vas razumijem.

        „Da vam činom pokažem koliko prezirem sve za što vi živite, odričem se dvaju milijuna, o kojima sam nekada sanjao kao o raju i koje sada prezirem. Da se lišim prava na njih, iziću ću odavle pet sati prije ugovorenog roka, i na taj ću način prekršiti ugovor...“

        Pročitavši te retke, bankar stavi list na stol, poljubi čudnog čovjeka u glavu, zaplaka i iziđe iz zgrade. Nikada prije, pa ni nakon golemih gubitaka na burzi, nije sebe tako prezirao kao sada. Došavši kući, leže u postelju, ali od suza i uzbuđenja dugo nije mogao da zaspi...

        Ujutru drugoga dana dotrčaše blijedi čuvari i rekoše mu, da su vidjeli čovjeka, koji je živio u onom krilu zgrade, kako izlazi kroz prozor u vrt, kako ide prema vratima i kako je onda nestao. Bankar se smjesta, zajedno sa slugama, uputi u krilo, te se uvjeri, da je zatvorenik pobjegao. Da ne bude suvišnog govorkanja, on uze sa stola list s tekstom odreknuća, vrati se u svoju sobu i zaključa ga u čeličnu blagajnu.

 

Anton Pavlovič Čehov