55. OKLADA

 

        Bila su dva puža, i svaki je tvrdio da je brži od drugoga. Raspravu su slušali bumbari, leptiri, vilin-konjici, i ose.

“Ja sam brži za dlaku”! tvrdio je beskrajno polagano jedan puž.

“Ja, za dvije dlake”! uvjeravao je drugi, još polaganije.

Budući te dlake još nisu bile provjerene, livadski se narod uze kladiti na ovoga ili onoga puža. Birali su onako kako im se zalomilo – prvoga, na kojega im je oko palo. A puž kao puž, svaki jednako neizvjestan.

Pa kad se krilati puk jednom svrstao na određenu pužeću stranu, poče žestoko navijati za svojega izabranika. Poče hvaliti njegovu snagu da nosi kuću; a njegovu sporost pohvali kao trezvenu i strpljivu promisao. Kladili su se o svoje zalihe hrane, svoja krila i ticala. O ugled svoje vrste. Zatim se dogovoriše o stazi i vremenu trke.

Složiše se da je najbolja trkaća staza ravna cesta. Svakomu pužu dodijeliše njegov rub ceste, preniješe svakoga na njegovo mjesto, i pljesnuše krilima označivši početak trke. Cesta je vodila do šume, udaljene nekoliko kilometara. Netko od krilatih tada predloži prvo stablo kao cilj. Svi opet zapljeskaše u znak odobrenja prijedloga.

Navijači su jedno vrijeme pratili napredovanje dvojice, a onda im dosadi njihov sporohod, pa odletješe put cilja i sjatiše se tamo da malo odspavaju, da se malo provesele i pročavrljaju, da se malo ožene i podignu potomstvo, i da se nemalo zamisle nad životom – sve to do dolaska pobjednika.

Kad su puževi jednoga dana stigli otprilike u istoj dlaci vremena, nisu na cilju našli nikoga od kladitelja. Oni su već davno odzujali i poumirali, ne dočekavši kraj trke.

Jer trka je trajala tri godine.

       

 

        Tako svršava dogovor između letećih i plazećih.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)