Bila jednom jedna lijepa djevojka. Bila je nešto najljepše što je ljudsko oko moglo vidjeti. Toliko je bila lijepa da bi čovjek pomislio da je vila odlučila prijeći u smrtnike. Njeno anđeosko lice nadahnjivalo je mnoge slikare i pjesnike. A tek prosci! Njima se nije znalo broja. Njenoj ljepoti nije bilo premca, ali ni oholosti. Koliko je god bila lijepa toliko je bila i ohola. Ni jedan slikar nije bio dovoljno vješt s kistom, ni jedan pjesnik s perom, a ni jedan prosac dovoljno bogat da zaprosi njenu ruku. I svi su je zato u istom trenu obožavali, ali i prezirali. Nažalost obožavali su samo njenu ljepotu, a prezirali nju. No netko je davno rekao da mladost prođe, jer starost brzo dođe. Ohola je ljepotica prekasno to shvatila. Kako je bora na njenom licu bivalo sve više, tako je i prosaca u njenom dvorištu bivalo sve manje. Uskoro su se slikari oduševili prirodom, a pjesnici ljubavlju. Nedugo za tim i ljepota ju je napustila i osta tako ona samo ohola. Ali nitko ne voli ohole ljude, zato je na kraju svi i zaborave. Tek tad shvati da ništa u njenom životu nije imalo smisla. Zato jedne večeri bolno zaplače na obali rijeke koja je tekla kraj njene kuće. Prvi je put tad istinski primjetila svijet oko sebe. Primjetila je kako su divne zvijezde i kao da ih možeš čuti dok trepere. Tek je tad spoznala da se zrikavac udvara kijesnici, a i da joj rijeka zbori zato jer ju večeras prvi put slušala. Odjednom ugleda čudno zbivanje na površini rijeke, kao da se iz njenih kapi stvaralo neko nepoznato biće. - Tko si? – upita. - Ja sam Čuvar blaga. - Meni ne treba nikakvo blago, niti površini ljudi koji su me voljeli samo zbog moje ljepote. Ja želim nekog tko će voljeti pravu mene. - Ja ti nisam došao dati vrstu blaga. Moje je blago očima nevidljivo, treba ga tražiti srcem. Ti si sve ove godine bitno tražila očima, srce si u oholosti izgubila. Tek sad kad si se potpuno oslobodila svoje ljepote kao svog bremena, pronašla si svoje srce. I njime si vidjela ono bitno. Sve ove godine bila si zaokupljena samom sobom tako da nisi zamjećivalo koliko su neke sasvim obične stvari veličanstvene. Tek sad kad istinski znaš cijeniti svijet, on će moći cijeniti tebe, a ne tvoju prolaznu ljepotu. Zato idi i budi sretna jer su male stvari koje te okružuju najveličanstvenije. Možda si izgubila ljepotu, ali dobila si srce. A istinska ljepota dolazi iz srca. Jedino će te zbog toga netko voljeti, a ne zbog prolazne mladosti na licu. Ona tako i učini. Čuvar blaga se stopi s površinom rijeke, koja osta mirna kao da se ništa nije ni dogodilo.