Nikad ništa ne riskiram! Živim na principu sigurnosti. Svaki je dan mog života pažljivo isplaniran. U detalje!

   Do prije nekoliko mjeseci, to mi izgledalo nešto najobičnije, normalno: bio sam uvjeren da tako svi ljudi žive, planirajući i pridržavajući se plana. Sad se pitam je li to zbilja toliko normalno? Jesam li JA normalan muškarac? Je li... Pitanja odjednom samo naviru, pojavila se i iznenada i niotkuda i sve ih je više i više i nemam onog svog čuvenog mira, poduprtog uvjerenjem da činim samo ono što je ispravno, koji je neprekidno prisutan u mojoj svakodnevnici, u mom životu. Mir je nestao u nepovrat: pojavila se pitanja! Tražim odgovore, po prvi put u životu ne vjerujem! Umjesto toga provjeravam! Ono što otkrivam, nije lijepo, ali je istinito!

 

   Monika mi uznemirila dušu. Ona kaže, kako nisam ni imao dušu, nego močvaru umjesto duše, ustajalu u žabokrečini odsutnosti događanja. Možda je u pravu, ne znam. Znam samo da mi je Monika otvorila širom prozore u svijet i u život, a da nisam nikada ni slutio da ti prozori uopće postoje. Mislio sam da je sve ukalupljeno, baš kao što sam i sam ukalupljen i da tako mora biti. Ali ne mora biti tako: ograde se ruše oko mene, a rušenje je izazvala Monika. I više ništa ne može zaustaviti rušenje mnogih nepotrebno podignutih ograda. Sve je počelo sa Monikom...

 

   ...koja svojim utjecajem prekida nevidljive, ali zato ništa manje čvrste niti, kojima sam vezan uz majku. Čitavih mojih dvadeset i osam godina, majka mi je alfa i omega života. Rano sam ostao bez oca, niti ga se ne sjećam. Neki mi daleki, magloviti detalj povremeno zatitra u duši i ja se prisjetim visokog smeđokosog muškarca, koji me smijući se razdragano, baca u zrak, visoko prema plavom i beskrajnom nebu. Zatim neka svađa, ljutito majčino lice i to je sve...nema ničeg više o mom ocu. Majka kaže da je to tlapnja, da se taj događaj nije zbio, da se ne mogu sjećati oca. Na moje nedavno navaljivanje, jer ranije nisam imao hrabrosti pitati je o tome, kratko i kisela izraza lica rekla mi, da mi je otac poginuo na moru, ploveći, bježeći od odgovornosti prema obitelji, prema njoj i meni.

   - Bio je avanturist – rekla mi ljutito. – Avanturist i pijanac! Ništa više!

 

   - Ne vjeruj joj - reče mi Monika, dok joj pričam tu scenu sa majkom. - Ne vjeruj joj, uvjerena sam da laže! Čitav te život uvjerava u svoje laži! Ne vjeruj joj!

   I ne vjerujem joj! Dogodilo se nezamislivo! Ne vjerujem majci! Majci koja me odgojila, podigla u neimaštini, kako ona tvrdi, pružila mi školovanje, našla mi dobar posao. Žrtvovala svaki dan svog života za moje bolje sutra. Sve što imam i što jesam, imam i jesam zahvaljujući njoj. Bio sam uvjeren u to do…

   - Ti si lud! - govori mi Monika, naginjući se prema meni u krevetu, dok joj duga i žuta kosa pada po mojim grudima i škaklja me, što jako volim. - Radila je to za svoje bolje sutra! Ne za tvoje bolje sutra! Tjera te živjeti na svoj način! Mućni malo tom svojom lakovjernom glavom.

   Naši se razgovori, Monike i mene, uvijek održavaju u krevetu. Tu se otvaram, analiziram sebe i sve oko sebe uz svesrdnu pomoć Monike. Lud sam za njom! Probudila je u meni životinju i tu životinju neizmjerno volim! Popeo mi se na vrh glave uštogljeni mladić, koji je uvijek i na svakom mjestu pristojan, krajnje učtiv. Prepustio sam se požudi, po prvi put u svojih dvadeset i osam godina.

 

   - Ne zajebavaš me? - upitala me Monika onog poslijepodneva, bio je ponedjeljak, topli, jesenji, dok smo jeli sendviče u parku i hranili golubove, po prvi put, a kasnije ćemo to raditi svakodnevno, kad budu vremenske prilike dopuštale. - Zbilja nisi nikad legao sa ženom? Poševio se? Pojebao koju?

   Pocrvenio sam, znoj me oblio i u velikoj sam neugodi skrenuo pogled. Još nikada nisam čuo neku ženu da govori takve riječi. Pogotovo ne meni! Najprije ono čudesno iskustvo sa Monikom u uredu, a sad ovakvi razgovori! Nisam se mogao snaći, dojmovi su bili i previše jaki, žestoki. Bedrima mi se još uvije slijevala slatka toplina. Još sam osjećao … Ali ove njene riječi! Smućuju me, bacaju u stid! Žene sa kojima sam se družio bile su kćeri majčinih prijateljica, sve vrlo pristojne, sve vrlo tihe i, što sad odjednom uviđam, sve vrlo bezbojne. Sterilne je bolja riječ. Nikad od njih nisam čuo takve riječi! Sigurno ih nisu nikad ni izgovarale! A sad ovo! I što me silno čudi: želim slušati te riječi za koje se mama pravi kao da ne postoje.

   - Nikad nisi uživao u dobroj ševi? - Monika me nije puštala: od prvog je dana odlučila iz korijena mi promijeniti život. - Zar se nikada nisi pitao kako je to? Pokušao?

   Što joj reći? Ona ne može shvatiti uhodanost, mirnu, tihu, bez imalo vjetrića koji može namreškati površinu našeg života, majčinog i mog. Čitavog je mog života seks bio zabranjena tema. U slobodno vrijeme, dok bi majka i ja sjedili ispred televizije, ona je birala program koji ćemo gledati. U njenom izboru filmova nikad nije bilo sočnih scena, ako se to moglo izbjeći. Sad, kad su mi se oči počele otvarati, uvjeren sam kako je pažljivo čitala kritike i na osnovu njih odlučivala što ćemo i kada gledati.

   Kad sam ušao u pubertet i zagrijao se za jednu svoju vršnjakinju, majka me posjela nasuprot sebi i objasnila mi jednom za uvijek, da mi je ona, moja draga majka, jedina žena koja mi je potrebna u životu. Nijedna me nikada neće bezuvjetno voljeti, kao što me voli ona! Istina, druge pružaju malo naslade, ali veoma skupo kasnije to naplate! A ona mi pruža sve što je pristojnom mladiću potrebno za sretan život, osim seksa, koji je i onako prljava stvar u ljudskom životu. I suviše precijenjena. Zatim je ustala i, dok sam je u čudu gledao, uzela neku debelu knjižurinu sa staklene police, vratila se, sjela pored mene, položila knjigu na svoja koljena, otvorila je i počela listati, pokazujući mi slike! Grozne slike u boji, koje su me udarale u oči, a opet sam ih gledao, radoznao i zgađen u isto vrijeme. Slike spolnih organa unakaženih spolnim bolestima, izmjenjivale su se pred mojim mladim i nevinim očima. A kad smo došli do kraja knjige, majka ju je zaklopila uz pucanj i rekla mi oštro me gledajući:

   - Sad znaš kuda te taj put može odvesti! Svoju sam dužnost ispunila! Bog mi je svjedok! Ostalo je na tebi!

   Više i nije morala napraviti: od tog dana sam u svakoj ženi vidio bolesni, užasno unakaženi spolni organ! Sve do Monike! U njoj sa vidio...

 

   ...mladu i visoku ženu, predivnih dugih nogu, vitkog, sportskog tijela, duge kose boje zrelog žita i zelenih svjetlucavih očiju. Dobila je stol u uredu točno preko puta mene i nisam mogao a da ne gledam u njene noge, koje bi bezbroj puta prebacivala jednu preko druge i pri tom proizvodila karakterističan šum, koji je toliko prijao mom uhu. Uzbuđivao me i poticao na misli kojih prije nikada nije bilo. Uzbudljive misli! Prljave misli, rekla bi majka, znao sam i osjećao krivicu koja nije boljela i to me čudilo! Ako osjećam krivicu, kako to da se osjećam ovako lijepo, snažno, pun ideja? Zbunjivalo me to, ali nisam previše razmišljao: umjesto toga, gledao sam u te predivne noge na dohvat moje ruke, a tako nedostižne, kako sam krivo mislio, kao što se, vrlo brzo pokazalo. Došlo je iznenada: munje su udarale u meni, dok sam je gledao kako ustaje, polako poravnava suknju i prilazi mi.

   - Imam običaj jesti u parku - rekla mi već drugi tjedan nakon dolaska, zastavši pored mog stola, a bio je početak radnog tjedna, ponedjeljak, nagnuvši se nad mene, isturivši grudi prema meni, parfem me ošamutio, zamaglilo mi se ispred očiju. - Baš ko Englezi! Hoćeš li mi praviti društvo?

   Gledao sam je dugu minutu, dok mi se utroba komešala, muškost se probudila, nabujala i bilo me strah da će ona to primijetiti i ismijati me. Primijetila je, ali nije me ismijala. Mirno je ispružila ruku, položila je na moju nabreklu muškost, stisnula, čvrsto i nježno i čitavo me vrijeme gledajući pravo u oči, sa osmjehom razumijevanja na lijepom licu, dok su jad i nakupljena dugogodišnja žudnja i bol počela istjecati iz mene zbog njenog dodira. Drhtao sam i tresao se, a ona me gledala toplo i osmjehujući se, uživajući u svojoj moći nada mnom. Pogled boginje!

   Probudila mi zamrlo tijelo. Uživala je u njemu i naučila mene uživati. Od tog smo se dana neprestano ševili, kako je ona to uvijek govorila: ja sam to i dalje zvao vođenje ljubavi.

   Razgovori su tekli, mirno, ali ponekad i sa eksplozijama. Oslobađala me, Monika, žena mog života! Koju sam prvu kao čistu gledao! Koja je izbrisala one ružne slike iz moje ranjene duše i u nju usadila druge slike: slike sretne i zadovoljene žene. Putene i lijepe u svojoj putenosti.

   - Pravi si pastuh - neprestano mi govori. - Drago mi je što nisi potrošen! Čitavo si to blago čuvao za mene!

   - A ti si nezasitna - kažem joj, ali mi je drago zbog toga: volim njenu požudu u kojoj se utapljam i doživljavam male i slatke smrti. Slatki zaboravi, za kojima čeznem.

   - Kao i tvoja majka - reče Monika i ponovo se majčin duh uspinje, lebdi i negodujući odmahuje glavom nad našim golim i pohotnim tijelima, ispremiješanih udova.

   - Ne može se usporediti.

   - Obje te želimo čitavog! - Monika prebacuje nogu preko mene sjeda mi na trbuh, trpa me u sebe, u vlažnost, u toplinu. - Ali mislim da ću pobijediti! Izbrisati ću starog zmaja iz tvoje duše!

 

   Bilo je pitanje vremena kad će zaželjeti više. Bilo je pitanje vremena i kad ću ja zaželjeti više! Kad ću zaželjeti provesti čitavu noć sa Monikom, ženom-vulkanom, koja mi udahnula vatru strasti. Čekao sam da se nešto dogodi, jer sam znao da se mora dogoditi. Događaji su bili tu, oko mene, lebdjeli u zraku i u mislima, zreli da se u istinskom životu dogode. I dogodilo se.

   Petak, kraj radnog vremena: Monika i ja zajedno izlazimo iz ureda i stupamo na slabo osunčanu ulicu. Gledam je kako podiže pogled u oblačno nebo i mršti se.

   - Jebena kiša! – kaže, ali nema ljutnje u njenom glasu. – Zašto ne bi otišao kući, uzeo četkicu za zube i proveo čitav dugački vikend u mom krevetu i u meni?

   Sanjam o tome! Ali majka … kako će ona reagirati? Još nikada u svom životu nisam noćio van kuće, daleko od nje. Svaku je noć moga života znala gdje se nalazim. Možda je vrijeme da promijenim to?

   - Ne boj se! – hrabri me Monika. – Skupi muda i pokaži zube starom zmaju! Možda se iznenadiš! Vjeruj mi, stari zmaj osjeća da te gubi!

   Uvijek je o majci govorila kao o starom zmaju. Mislim da ju je mrzila, a da ni sama točno nije znala zbog čega. Osjećala je neku čudnu odvratnost prema mojoj majci. Ali me mučilo saznanje, da se i u meni začela odvratnost i potpirivana ledenim prezirom Monike, suviše se brzo i suviše snažno rasplamsavala!

 

   - Neću biti vikendom kući! – kažem majci odlučno: večeramo za kuhinjskim stolom, samo nas dvoje, kao i toliko puta do sada.

   - Imaš neku! – kaže ona optužujući: nije to pitanje, nego prava optužba!

   - Nemam, mama – kukavički lažem i ne gledam joj u lice. – Idem sa poslovnim partnerom! Pozvao me preko vikenda i nisam mogao odbiti.

   - Nisi to nikad učinio – kaže ona žalosno i znam, sad će pustiti suzu. – Svaki vikend provodimo zajedno i znaš koliko se radujem tome! Preko tjedna te ni ne vidim, radiš, dođeš, večeraš i već je vrijeme za spavanje! Željela bih više vremena…

   - Žao mi je – prekidam je i ona u čudu podiže pogled: nije navikla da je prekidam. – Vrijeme je da ponekad provedeš vikend sama. Čini mi se, da će se od sada pa nadalje ovo često događati.

   - Imaš neku! – ponovi ona optužujući, a pogled joj se mrači, lice postaje zlobno, a ja se čudim, čudim jer otkrivam želju u sebi. Želju da joj razbijem lice!

 

   Nisam joj razbio lice, a vikend…o, kakav je to vikend bio! Nisam ni slutio da je tolika naslada moguća! I dok sam pohlepno uživao u nasladi koje mi pružalo uvijek spremno tijelo Monike, mislio sam kako majka mora griješiti u svom mišljenju, jer nešto ovako lijepo ne može biti zlo, opačina, grijeh! Volio sam svaku kapljicu znoja na tijelu Monike: iscrpljivali smo jedno drugo tog vikenda, a zatim i sve slijedeće vikende i postajalo je sve bolje i bolje.

   Nisam znao, nisam shvaćao i nije me bilo briga, volim li Moniku ili volim nasladu koju mi pruža! Znao sam samo to i jedino to, da bez naslade u naručju Monike, život gubi na vrijednosti. Nije baš previše vrijedan živjeti. Ali sa Monikom…

 

   - Ona te troši! - viče majka kreštavo. - Nisi ni svjestan toga! Zloupotrebljava te! Troši!

   - Ne govori gluposti - umirujem je, pokušavam je umiriti. - To se tebe ne tiče, mama!

   - Sve me se tiče što ima veze sa tobom! - viče ona, vrti glavom, kose joj lete: poznato mi je to ponašanje mučenika, vidio sam ga toliko puta. - Ja sam te odgojila!

   - Nitko to ne osporava, mama.

   - Ti si moj! - nastavlja ona histerično.

   - Jesam, mama! Nisam prestao biti tvoj!

   - Ne dam te njoj! - viče ona teatralno. - Toj zmiji!

   - Ne govori tako, mama!

   - Zmija! - viče ona histerično. – Samo na krevet misli! Zmija! Nije je briga za tebe! Misli samo na svoju pohotu!

   - Ne govori tako, mama - molim je. - Biti će ti žao.

   - Biraj! - Sad već govori sasvim nekontrolirano. - Sam si to tražio. Biraj! Ili ona ili ja!

   - Ako je tako - kažem mirno, jer Monika me upozorila i bio sam spreman na to - onda odlazim. Dok se ne smiriš.

   - Isti si kao i tvoj otac! – urla ona: još jedna zagonetka u mom životu prepunom zagonetki je riješena! – Isti si! I on te napustio radi pohote! Tebe svog sina!

   Šutim. Što reći? Sve je uzalud. Napustio je nju! Sada znam i ne osuđujem ga. Odlazim u svoju sobu, uzeti ću potrebne stvari, otići, stvoriti si nov život, sa manje ograda, po mogućnosti bez ograda. Truditi ću se živjeti slobodno.

 

   Dok izlazim iz stana, iz zgrade, sa jednom velikom putnom torbom u ruci, postajem svjestan da ne znam gdje se uputiti. Trenutak neodlučno stojim i sramim se priznati, bljesne mi misao o povratku majci. Odmah zatim odlučno odmahnem glavom, u mislima srušim ogradu koja me drži u strahu, u pokornosti, a koju je pažljivo godinama izgrađivala majka, sasvim je pogrešno nazivajući ljubavlju i krenem prema stanu Monike, ne razmišljajući, već sasvim prirodno.

 

   - Ah! - uzvikne Monika: vrata je otvorila širom, obučena je u svilenu kućnu haljinu i naslućujem njenu golotinju ispod nje. - Konačno si se oslobodio starog zmaja! Uđi u slobodu! I uživaj u njoj!

   Pomiče se u stranu, ulazim, odlažem torbu uz zid, podižem Moniku u naručje i baš kao što sam naslutio, otkrivam da ispod kućne haljine nema ništa na sebi, pa nogom zatvaram vrata i nosim je prema spavaćoj sobi, dok Janis Joplin pjeva kako su odgovori nestali sa vjetrom. Svoje sam odgovore pronašao, mislim, u vjetru strasti koju je Monika rasplamsala! I dok se sa žudnjom u sebi naginjem nad Moniku, a ona mi trga košulju, nestrpljiva u toj žudnji, svojoj i mojoj.

   Zajednički rušimo ograde i stapamo se u jedno.

  (napisano 6.01.2006.)

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.