Oganj...Taj neuništivi oganj, dio naše duše, svjetlo postanka, svjetlo koje su bogovi htjeli sačuvati za sebe, luč, koju je Prometej ukrao da bi ljudima darovao vječnu toplinu spoznaje i ljubavi...Luč, koja ne smije nikad biti povlastica manjine, ali i luč, koju treba oprezno darovati..Jer..Oganj je na kraju postao oružje...Vatra kojom se nemušti služe da nanose drugima bol i spaljuju tek rođenu dojenčad stvaralaštva, tek začete ljepote spoznaje, tek klicu nježnog cvijeta, koju se u korijenu želi uništiti...Engleska riječ za pojam lomača, osim izraza bonfire, je i PYRAMID...PYRE...Piramida, koja čuva tajne koje još čekaju svetost trenutka, da se otkriju, ali, i naša riječ..PIRO-man, onaj koji bolesno uživa u spaljivanju...Bilo čega...Samo da gori...Neron, koji je uživao u pogledu na spaljeni grad, i tisuće takvih malih nerona, koji su uživali u mnogobrojnim lomačama, dok su "vještice" odnosile tajne sa sobom...

A tajna je svakom novom vatrom bila sve bliže svom otkrivanju...

Lomače i dalje gore...One nevidljive... 

 čini se da smo daleko odmakli u izričaju i koračanju kroz vlastitu slobodu, a zapravo...nismo puno odmakli od početka... 

 Spaljuju se lutke na fašnicima,

 one koje simboliziraju nedodirljivog progonitelja i zatirača slobode, jer, u stvarnosti, vezani smo svim i svačim..Postajemo klupko, čiju nit više ni Arijadna ne drži..Izlaz iz labirinta se ne nazire...

Ali postoji...

  Oganj u našoj duši ne smijemo predati umu, koji vječito postavlja pitanja...Odakle? Zašto? Lučonoša...Koji vječito progonjen čeka samo doticaj srca...I oni, koji ga, ne razmišljajući, bacaju stalno u novi bezdan...Lučonoša želi darovati svjetlo...I pokazati da svatko od nas sam do oltara besmrtnosti može doći...A na oltaru je Bitak, Ljubav, koja čeka naš dolazak...

  Parodija uma i rapsodija ljubavi...Oganj uništitelj ili oganj koji rađa...