Silazeći uskim , memljivim stepeništem , vrlo uskim i zavojitim , strmim poput serpentina na nekom planinskom prijevoju , spušta se u bezdan . Uokolo je potpuni mrak , tek negdje u daljini malo žućkasto svijetlo daje naslutiti da ovo stepenište nekuda vodi...i zvuci potmulog vapaja , neartikulirani zvuci koji jasno odaju strahotu nadolazećeg , već prisutnog nečeg... njemu još uvijek nepojmljivog i samim tim još više zastrašujućeg ! Pokušava se orijentirati u mraku , no tama je toliko gusta , neprozirna , da ne uspijeva razaznati ništa te rukama dotiče hladne , vlažne zidove polako tapkajući i tražeći stepenicu po stepenicu. Boji se ...tišina vrišti u njegovoj utrobi , ćuje je poput limene glazbe negdje iz prizora svoga djetinjstva na nedjeljnjoj promenadi.Odjednom shvati golotinju svoga tijela a pitanja samo naviru ...gdje sam ? Što radim ovdje ? Gol , bos, tako ranjiv u svojoj golotinji . S gađenjem pomisli na prljavštinu oko sebe , a tapkanja sitnih nogu što mu ometaju kretanje uz ružno skičanje ledi mu krv u žilama ! Odjednom svijetlo , treperavo svijetlo kao jedini znak njegova postojanja postaje sve veće i konačno se nađe na dnu stepeništa ! S olakšanjem odahne ne razmišljajući što ga dalje očekuje na njegovom tako uznemirujućem putovanju ! Shvati da se nalazi u velikom , nepregledno velikom prostoru... nalik na arenu , a svijetlost se jedva titrajući nalazi negdje u sredini....poput strašnoga suda ! Oči već navikle na tamu , laganim pogledom obuhvaćaju ovu zastrašujuću zbilju dok se susreću s mnoštvom spodoba nalik na raspadnute leševe , u razderanim prnjama , dok se tisuće ruku ili onoga što je nekoć nalikovalo na ruke pruža prema njemu , kao da traže zaštitu ili postaju prijetnja u želji da razderu njegovo golo , ranjivo tijelo....ne razumije , ali uzmiče , no odjednom neočekivano , Glas koji dolazi s one strane treperave žute svijetlosti , potpuno miran , zapovijedan , kao čarobnim štapićem zaustavi te prijeteće ruke pružene prema njegovim strepnjama. I sada se Glas , jasan , no tako čudno udaljen , prigušen poput šapata , obraća njemu samome : Stani ,više ne možeš bježati jer nemaš kamo ! Ovo ovdje je tvoj had , tvoja noćna mora...dobro je upamti...jer će te uskoro slijediti u svakom trenu i na jarkome suncu... poput sjene...ovo je tvoje prokletstvo ! Vječno..i kada se ponovno rodiš opet će biti tu...tvoja je golotinja tvoja sramota...tvoja ranjivost dostupna svima , nemožeš se sakriti....od najstrašnijeg suda ! Ne možeš se sakriti od suda kojeg se najviše bojiš ! I to će biti tvoja kazna za vijekove ! Ali zašto ? Što sam učinio ? Pokazat ću ti, približi se ! Odjednom , nađe se pred velikim ogledalom , prestravljeno ustukne ugledavši spodobu u odrazu ! Spodobu nalik na one koje ga okružuju....strašno unakaženo lice , tijelo...rite... Zar se ne prepoznaješ čovječe ? To si ti danas , a potom u odrazu ogledala u kako se njemu ćinilo samo nekoliko sekundi vidje cijeli svoj život ...... djetinjstvo bez sjenki , mladost...svoje ljubavi....mladenačke i one druge , svoju aroganciju , sve ono što su mu život i blagonaklona sudbina tako obilato podarili , sve svoje Bogomdane talente a on ih nije znao na pravi naćin iskoristiti . Eto , vidio si i sada idi ! Vrati se ....tamo kud misliš da pripadaš ! Ali njegov je um i njegova je duša zbunjena , preplašena , udovi ukočeni u užasu kojega spozna u tom bljesku sekunde ! Reci mi samo tko si ti ? – uspije nekako izgovoriti mucajući , ali učini mu se da uopće glasno ne izgovara riječi koje dopiru do spodobe sakrivene iza svijetlosti ....to njegova misao putuje hadom , mračnim , memljivim , smrdljivim prostorima njegove duše izgubljene negdje usput , poput neke nevažne uspomene... Strašan , jezivi , podrugljiv smijeh ispuni čitavi svemir .....hrapav , bešćutan poput kletve ; Ja ? Ja? Hahahahahhahaha....... Još potmulih tonova razliježe se grohotom a onda muk koji naprosto čupa utrobu , bol je veća no u času rođenja koji nam je Božjom milošću prekrio zaborav .... Ja sam ti ...Ja sam sve ono što si izgubio , učinio , tvoja savjest....a ovi ljepotani i ljepotice ovdje ....oni su se mene odrekli ! Kuca mu u bubnjićima , u žilama , u srcu , u svim porama kuca i zvoni... Budi se okupan hladnim znojem....začuje kucanje na vratima garderobe....a s one strane vrata – njegovo ime i zvijezda , ne partizanska... ne zvijezda nade....već znak njegovog « uspijeha « . Još samo nekoliko minuta ... Da ja sam spreman , našminkan , o da i tekako dobro našminkan , obukao sam kostim lude ...» Ridi pagliacio « Što sam ja ? Tko sam ja ? Pita se još uvijek zbunjen , namještajući svoju pomno odabranu masku ... Da... još samo nekoliko minuta i stupam na scenu svoga života... očekuje me aplauz...svijetla reflektora.... razdragano mnoštvo idiota , sveznajući , dobro stojeći , ministri i Gđe. Ministarke , cvijet « kulture « , svijet bogatstva i iznad svega svijet hada ......a ja .. ja ne želim misliti o tome... o tome ružnom snu..... ja pripadam ovoj truleži ovdje.... za onu dolje ima još vremena !!!