46. OGLEDALCE

 

        Samo je jedno jedino ogledalo pokazivalo nemoguće: lice te žene kad je bila mlada i lijepa. Sva su druga ogledala uzvraćala sadašnjim likom, odnosno, licem nagrešpane kože i otromboljenih vrećica ispod očiju: izgledom umora i zlovolje.

        Žena je to otkrila slučajno, baš u vrijeme svoje najžešće ljutnje na sebe i svijet. Ogledalo je bilo ogledalce, džepno, i možda bi ga bila bacila, da se joj se pogled čudnom nehotičnošću nije našao u njemu. Iz ogledalca je zasvjetlucalo lice otprije četrdesetak godina, nevino i nasmijano, lice djevojke, koja je upravo dobila kitu ruža.

        Žena je buljila u ogledalce, ne vjerujući očima. Stavila je naočale. Donijela povećalo. Što god je činila, lice iz mladosti odolijevalo je sadašnjici, nelijepoj i ozlojeđenoj.

        Žena sa zahvalnošću privije ogledalce na srce.

        “Ti si mi jedini prijatelj”, prošapće. “Jedino me ti vidiš takvu kakva jesam”.

        I poljubi ga, poljupcem koji je čekao četrdesetak godina da se nekomu daruje.

        Spavala je s njim. Noću bi se budila, palila svjetiljku, provjeravala je li lice još uvijek u ogledalcu. Bilo je. Plašila se pokazati tu čaroliju drugima, da njihov pogled ne bi naudio ogledalcu.

        Što se više u njemu ogledavala, to se boljom i vedrijom osjećala. Prestadoše glavobolje i grudobolje. Odoše nekud žuljevi i šuljevi, otpadoše bradavice, udobriše se na nožnim prstima zanoktice. Stigne joj pismo od ujaka iz dalekoga svijeta. Stigne joj vijest da joj se mirovina povećala.

        Kad bi joj obično ogledalo u kupaoni javilo nešto kao “hej, ovo si ti”, ona bi mu smjesta pokazivala sebe u ogledalcu i odvraćala: “Šipak, ovo sam ja”! Svaki puta sve uvjerenija da je tako.

        I tko zna dokle bi se ovako stiglo, da ženi jednoga dana ogledalce nije palo na tvrd pod, i prepuklo na dva dijela i još pokoju krhotinu. Plačući ga je skupljala, sastavljala, lijepila. Našla je sve komadiće, osim jednoga. Za njim je zavirivala u sve kutke, pretraživala sve pukotine, ali komadića nigdje. Po nesreći, bio je to baš onaj komad u kojemu bi ona bila nastavila svoj put prema mladosti. Jer u ostalim dijelovima ogledalca slika se od udarca promijenila, vratila se sadašnjici.

        Žena je danima plakala. Nekako je znala da je onaj komadić sačuvao njezinu mladoliku sliku. A sva je druga ogledala u stanu zastrla, dok je ono najveće u kupaoni razbila.

        Grudobolja i glavobolja nasrnuše opet. Šuljevi, žuljevi. Zanoktice, bradavice. Iz miroviskoga ureda javiše da su se onomad zabunili: nema povišice. Od svih tih potresa, ženi stade slabiti vid, naročito u lijevomu oku. Preko lijevoga se spusti tamni zastor. Kad je konačno posjetila liječnika, ovaj joj sa zaprepaštenjem objavi da joj se u oku zaglavio sitan komadić zrcala.

        Žena se presenetila, a potom se nasmijala mladenačkim smijehom, kao djevojka, koja je upravo primila kitu ruža.

        “Dođite sutra da ga izvadimo”, kazao je liječnik, malo začuđen ženinim ponašanjem. I dodao:

        “Naprosto je nevjerojatno da ste cijelo vrijeme tu krhotinu nosili u oku i da niste...”

        Nije došla liječniku ni sutra, ni prekosutra. Na lijevomu se oku  podigao zastor, oko je namignulo, i nastavilo gledati kao i prije. Kod kuće je žena oslobodila sva ogledala. U svakomu je bila mlada i lijepa.

 

 

        Ljepota je u oku onoga tko gleda.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)