U jeku najvećeg bombardiranja kad više nisam znala sto da činim sa dvoje male djece (1 i 3 god), odlučimo ja i moj muž da djecu spakiramo i privremeno pošaljemo u Pag. Da se malo odmore od podruma i zagušljivih drvarnica, bez vode i struje.....no dobro da ne nabrajam.
I tako, smo ostavili djecu na sigurno sa bakom koju vole i teška srca vratili se u Zadar tješeći se da je to za njihovo dobro. Svaki dan sam se čula sa bakom i po njenoj priči sve je bilo u redu ali nakon tri tjedna kada sam ih došla vidjeti shvatila sam da mi je lagala. Zapravo , kao što mi je kasnije rekla, nije mi imala srca reći sto je moje mlađe dijete činilo.
Kad god je s njim išla u šetnju on je trčao od vrata do vrata i zvao me, lupao šakicama, plakao i dozivao mene.....( sad ja plačem)...nikad se nije smijao, odbijao je piti mlijeko iz bočice pa ga je hranila noću u snu. Ali to nije sve ono najgore za mene tek je uslijedilo.
Kada me je nakon tri tjedna ugledao ja sam očekivala da će mi potrčati u zagrljaj.....znate li što je moje dijete učinilo....okenulo je glavu od mene i otišlo baki...........:(((((.....jedva sam ga privolila da mi priđe.
Meni da se to dogodi, da dijete od mene okreće glavu, nakon samo tri tjedan pa što bi bilo nakon tri mjeseca. Kad  sam se dobro isplakala i malo sredila svi smo se skupili i vratili u Zadar. Odlučila sam ako moramo umrijeti, umrijet ćemo zajedno, ljubiti ćemo se zajedno, patiti ćemo zajednoi i vući ćemo se po podrumima zajedno. Neće vise biti rastanka takve vrste.
Eto, taj dogadaj iz prošlosti kao stari loš duh opsjeda me ponekad u trenucima kada analiziram svoj život.

To zovem katastrofalnom greškom koja je nastala iz najbolje namjere.

( da ne mislite da sam starije dijete zaboravila.....nisam, on je bio malo stariji i valjda razumniji, on mi je potrčao u zagrljaj,veselio mi se i dugo mi prepričavao doživljaje iz Paga )