Oko sebe nailazim na zatvorenost,istu onu koju osjećam u sebi.Zatvorenost,skučenost u svom svijetu,u svom filmu,u svom načinu života,u svojim uvjerenjima.Htjela bih se približiti ljudima,imati prijateljske odnose s njima,ali osjećam otpor u njima,ali i u sebi.Kao da u meni odzvanja stih D.Maksimović "Ne nemoj mi prići"..a moj je nastavak.."Ja te ne volim ,ja te ne trebam.Ti si strano tijelo za mene." A s druge strane samo čekam da netko dođe,uputi mi smiješak,stisne ruku,pogleda u oči.I kada netko to i napravi,kada mi se ispuni ta želja,prvo što napravim,pobjegnem,i kažem,"sorry " žurim,imam važan posao.

Samo da ne bi slučajno pokazala kako mi je to drago,kako mi to odgovara.I dalje se"ufuravam " u svoju ulogu neosvojive tvrđave i ponosa,uzdignute glave odmarširam u svoj,neki,kutak.A onda u tom kutku durim se,nesretna i sama,predbacujući sebi da sam propustila priliku,da sam mogla,da sam kriva,da sam glupača. Istovremeno isturim antene hoće li ipak doći k meni iako sam ih odbila,hoće li biti toliko suosjećajni i puni razumijevanja i shvatiti moj bijeg kao strah,a ne kao moju nezainteresiranost.

Kako je to naporno.Kako to iscrpljuje.Ta stalna igra mačke i miša,igra je koja me košta živaca,bolesti,neprospavanih noći,depresije,čak i agresivnosti.

Agresivnosti,ljutnje,što nitko ne mari za mene.Ja ću im pokazati,vidjet će oni svoga Boga.Vole nekog drugog,a ne mene.Pa, bum,tres u glavu,nek se zna tko sam ja.

Ili tugujem u svom kutku,plačem,jecam.Samosažaljevam se."Nitko me ne voli".Sve više i više se zakopavam,povlačim u samoću,u svoj san o vlastitoj nedodirljivosti.Uvjeravam se da meni nitko ne treba.Ja sam sama sebi dovoljna.Zavidim,a neću si to priznati,onima koji se druže,koji se vole.Kako bih samo rado bila u tom kolu s njima.No ne znam kako.Ne usudim se riskirati.Strah me je otvoriti se.Preuzeti rizik odbijanja,povređivanja.Zato ću i dalje glumiti nezainteresiranost i čekati da netko dođe k meni.Oni trebaju znati kako se ja osjećam,oni trebaju znati što ja želim, oni bi trebali znati čitati moje misli,oni bi se trebali sažaliti nadamnom.

Ne znam,ne shvaćam da sve mora početi od mene. Da sam ja ta koja se trebam pokrenuti,izaći iz svog skrovišta na otvoreno,pokazati se,skupiti hrabrost i izaći među ljude.Ja sam ta koja trebam prva prići,zagrliti drugoga,pokazati mu da mi je stalo do njega,njegovog društva,njegovog prijateljstva.Na meni je da dajem,dajem i nije važno hoće li taj drugi reagirati povlačenjem,odbiti me,ismijati me,u čudu gledati i pitati se, tko si ti i što hoćeš od mene?To nije važno.Važno je da sam ja otvorila svoje srce i da je iz njega potekla ljubav. Da istječe iz srca na kojem kao da sam otvorila pipu,i samo teče i daje se,prelijeva i ne pita što natapa,jesu li to žedna srca,presušena,popucala ,slomljena,hladna ili ogrubjela. Sve ih natapa,a ona, pa makar primila i kap te ljubavi počet će se,jednom,ne mora biti baš danas,sama otvarati.

Dogodi se da dajem,a taj mi drugi nikako,nikako ne može odgovoriti,nikako me ne prihvaća,baš neće,stao ko magarac i ne da sebi prići.Zatvorio je dobro sva vrata,sve prozore i ne da ući nikome.Tu nema ljutnje,žaljenja,tuge..Ja sam dala,a on ne zna,on ne može primati.

                            Odjednom osjećam toplinu ,svijetlo,puno boja i zvukova oko sebe.Sve zvecka i blješti.Srećem Nepoznatog a on mi se smiješi.Zagrli me.Poljubi.A meni milo,a meni srce puno i suze samo grunu na oči.Evo primila sam.Dobila sam punu šaku ljubavi,ljubavi koja me je napunila,popunila sve moje rezervoare do samog vrha .

Idem sretna,prepunih rezervoara,koji se prelijevaju i dajem,dajem,puknut ću ,ako ih ne odčepim i dam ljubav svima koje sretnem.