Svatko od nas pojedinačno zna za taj odnos, i potvrđuje postojanje istoga u svakom trenutku svog svjesnog djelovanja.

U ovisnosti od kriterija dobivenih rođenjem i postignutih tijekom života mi svako pojedinačno imamo ostvarene procijene o tome što je dobro a što zlo u našim mislima i činidbama.                                                                             

U ovisnosti od ostalih naslijeđenih karakternih osobina, kao i u odnosu na ostvareni odgoj i stečeno znanje i  iskustvo, mi u svakom trenutku svjesnog reagiranja tokom cijelog našeg života, donosimo odluke koje su moralne i etičke, ili to nisu, polazeći uvijek od naše osobne procijene što je dobro a što zlo.

Ovakvim načinom internog  komuniciranja kod odabira što je dobro, a što zlo, u našim svakodnevnim postupcima, mi ostvarujemo poziciju mirne ili nemirne savjesti, odnosno unutarnje duhovne ravnoteže. Ukoliko su kod nekog moralni i etički kriteriji viši, to su kod istog pojedinca  teže ostvaruje unutarnja ravnoteža, za razliku od onog koji tu ravnotežu lako ostvaruje a na račun nisko postavljenih kriterija.

 

Prosječni moralni kriteriji na nivou društvenih skupina, koji su postali i integralni dio zakonodavstva tih pojedinačnih država, ne razlikuju se bitno od države do države. Postoji samo bitna razlika u provođenju i primjeni tih moralnih načela koja su postala sastavnica zakonodavstva tih država.

U ovisnosti od tradicije i dužine primjene određenih moralnih i etičkih načela u jednom okruženju, prosječni moralni i etički kriteriji tog društva postali su i intimna svojina većine pojedinaca koji čine to društvo. Takva društva i države postajale su u povijesti razvoja međuljudskih odnosa duhovne vertikale ka čijim duhovnim dostignućima su težili ostaci Svijeta. Danas gotovo ne postoje takve duhovne oaze,  "Zahvaljujući", globalizaciji, niski prosječni duhovni kriteriji su opće prisutni. U Svijetu u kojem se priznaje pravo jačemu da bez ikakvih posljedica gazi slabijeg, bar na nivou pojedinačnih država, ili skupine istih, teško je ostvarivanje moralnih normi, i u pojedinačnoj primjeni.

Kako ostvariti samo vjeru u pravdu, ako u svakom postupku onoga koji više ima ili više zna, vidiš eksploataciju onih drugih koji to nemaju. Ovo pravilo najradikalnije je prisutno baš na nivou  ponašanja među narodima, i to baš od strane onih koji vode te narode. Učiniti dobro za sebe i svoje čineći svima drugima zlo, je postalo i ostaje osnovno pravilo ponašanja. U takvom Svijetu u kojem su kriteriji dobra i zla postavljeni na način da je svako zlo dozvoljeno učiniti ako ta činidba donosi dobro onome koji to čini, gotovo je nemoguće ostvariti duhovnu ravnotežu pojedinca pa ni skupine.

 

Pojedinačni istupi hrabrih moralnih pojedinaca, koji upozoravaju vođe i odgovorne na čelu pojedinih društvenih skupina, da se prestane sa moralnim i etičkim urušavanjem i duhovnom razgradnjom društva, proglašava se veleizdajom. Takvi pojedinci bivaju izvrgnuti kritici i poruzi, i samo zahvaljujući slobodnim medijima, bivaju spašeni od kazne i linča. Oni koji vode narode upozoravaju pojedince kojima su moral i etika na prvom mjestu i na to upozoravaju ostale, da to rasprave u okviru svoje vjerske skupine, gurajući na taj način, problem moralnosti i etičnosti od sebe i ostatka društva. Na ovaj način se moralu i etičnosti pridaje čisti duhovni značaj, isključujući isto ponašanje u životnoj i materijalnoj primjeni. Može se na osnovama sadašnje prakse realno zaključivati, da su moral i etika u svojoj primjeni ostavljeni samo za one koji su se odrekli bilo kakvih materijalnih pretenzija. Biti moralan i etičan je rezervirano samo za duhovnjake i njihove ortodoksne sljedbenike, i samo se ti kontroliraju od strane ostalih u pogledu dosljedne primjene opće poznatih  moralnih zakona i etičkih normi.

Živjeti moralno po mišljenju velike većine ljudi na razvijenom zapadu, danas znači samo "boriti se " , za svoj komadić Raja, po vlastitoj smrti.

Oni koji tako žive a nisu religiozni, smatraju se ludama, kojih se je najbolje kloniti, normalno onda kad su već "zahvaljujući" toj filozofiji, ostali bez imetka.

 

Na ovaj način, u kojem su ispravna razvrstavanja na dobro i zlo kako kod pojedinca tako i na nivou naroda, ostavljeni onima koji brinu brigu o samo zagrobnom životu, teško se je ostvariti kao moralan i etičan pojedinac.

Sama odluka da se živi po prirodnim moralnim i etičkim načelima je vrhunska odluka, u odnosu na navedeno stanje u gotovo svim društvenim skupinama na razvijenom zapadu. Svi društveni parametri i aksiomi danas počivaju na totalno suprotstavljenim načelima od onih koja važe za prirodni moral i etiku, te iz tih razloga donošenje odluke o življenju na moralan način, znači ratovati protiv svih, ali i protiv samog sebe.                                                                       Ono što se je kroz povijest razvoja ljudskih odnosa ostvarili do danas u pogledu devastiranja prirodnog morala, je i stečevina svakog od nas pojedinačno, u višoj ili manjoj mjeri. Tako i svako isključivanje nas pojedinačno iz matice kojom se kreće društvo čiji smo htjeli mi to ili ne, sastavni dio, predstavlja i za nas same i za naš unutarnji duhovni svijet odgovarajuću opasnost.

 

Kako u odnosu na navedene spoznaje, ipak ostati i biti čovjek, i tako BITI ?

 

Jedino tako da bez obzira na stanje oko nas, sami donosimo odluku, i o tome po kakvim kriterijima živjeti vlastiti život. U ovisnosti o našem unutarnjem miru ili nemiru, a koji je uvjetovan našim postavljenim i ostvarenim kriterijima o dobru i zlu, i to kako u našim osobnim aktivnostima, tako i u onom što se oko nas dešava, donijeti ćemo odluku što nam je činiti. 

Ovakve odluke, normalno je da se donose na osnovama razmišljanja, u kojima se uzimaju u obzir sve relevantne činjenice koje su za i protiv određene generalne činidbe.

 

Taj problem, kako i što uzeti u razmatranje kod donošenja ovako ključne odluke, bez obzira na naš jasan stav, što nam je činiti da bi ispravno moralno postupili, je u biti pitanje pitanja. 

 

DONOŠENJE ODLUKE

 

Kako je u bilo kojem dijelu ljudske aktivnosti, prisutan slijed ;

·         uneseno i stečeno iskustvo, te ostvareno znanje,

·         aktivno razmišljanje, na komparativan način,

·         donošenje odluke,

·         realizacija,

 

tako i za ovu aktivnost, pristupu u moralnu sferu aktivnog djelovanja, treba proći isti proces. Osnova za donošenje odluke je aktivno razmišljanje, što je uvjetovano unutarnjim nemirom kod svakog pojedinca. Što je nemir jači to isti ukazuje na jaču unutarnju neravnotežu, koja je uvjetovano onim što činimo, u odnosu na ono, kako mi mislimo da bi trebali činiti. Taj nesklad najprije unutar nas, a onda i nesklad oko nas, u smislu da se nešto čini protivno prirodnim moralnim zakonima,  uvjetuje naše nezadovoljstvo učinjenim. Ukoliko ovakvo stanje nemira i nezadovoljstva potraje duži period, postavlja se pred pojedinca problem kako isto stanje riješiti. Naime ovakvo stanje duha, uvjetuje potrebu aktivnog razmišljanja o načinu rješavanja sada već akutnog duhovnog problema, koji s vremenom postaje i fizički problem.

Ne preostaje nam na kraju ništa drugo nego da donesemo odluku.

 

Odluka može u ovom slučaju biti :

·         Pomirba sa stanjem u smislu prihvaćanja istog, svjestan da se nije moguće boriti protiv većine.

·         Donošenje odluke o organiziranju vlastitog života u skladu sa prirodnim moralnim zakonima, svjestan svih posljedica.

·         Donošenje odluke o pokušaju radikalnog utjecaja i na druge u smislu prihvaćanja prirodnih moralnih zakona.

 

Ostaje na kraju i mogućnost postupnog utjecaja na moralnu stranu života, živeći u Svijetu kakav je, a svojim primjernim moralnim životom utječući pozitivno na svoje okruženje, sa ciljem podizanja moralnih kriterija. Sigurno je da ogromna većina moralnih pojedinaca primjenjuje baš ovakav model ponašanja, i da se kroz takav pristup ostvaruju ipak pozitivni pomaci u društvu. Ostvarivanjem višeg prosječnog standarda i to kako imovinskog tako i znanja, ostvarivat će se i viši moralni standardi unutar jednog društva, a potom nadajmo se i u cijelom svijetu.

Ovaj stav kojeg dajem kao jedini mogući odgovor, u zaključku po postavljenom pitanju u naslovu, smatram  ispravnim, a sama činjenica da se ovo pitanje stalno kroz ljudsku povijest ponavlja, potvrđuje da sam sigurno u pravu.