Davno, davno,kad vrijeme kao danas,ne postojaše u sferi kakvu znamo,dogodio se susret, prije svih susreta..Stari čarobnjak,koji je sve svoje živote odlučio sakupljati mudrost i znanje,koji je spoznao sve tajne stvaranja,našao se pred svojim Stvoriteljem...Sve svemire i sva sazviježđa je obišao,da bi dušama, željnih svjetla,poklonio dar mudrosti...I dar spoznaje,da bez tame, svjetlo ne postoji..Sve je jedno u jednom..Povezivao je duše otkinute od krila svoga Kreatora, uživao u svojim putovanjima kroz mirijade života i postojanja..No..došao je do čudesnog zaključka..da mu u svemu tome nešto nedostaje: tek kap esencije ljubavi, čiste,prirodne, zemaljske ljubavi,koju nigdje u svemiru nije mogao naučiti i osjetiti, osim na Zemlji..I tako..Stvoritelj ga nježno uputi u nevidljiv vilenjački svijet,gdje je trebao osjetiti i spoznati prve korake ljubavi..Prebrzo bi za njega bilo,da se takav kakav jest,stvori među ljudima..Trebao mu je nježan prijelaz,jer..Ljudi su osjećajna bića..I sve silno znanje i mudrost, ne bi im mogao prenijeti,ako nema mrvu ljubavi.. Kad se našao u gustoj, zelenoj šumi, dah mu je zastao..U daljini je čuo tihu pjesmu pana,koji je dozivao svoje nimfe na srebrni izvor,gdje je kraljica vila dijelila darove,novorođenim vilama.. Kad je došao do izvora, zastao je, zadivljen ljepotom viđenog: Kraljica vila, dotaknula je svaku malenu vilu, koja bi prišla,i zaželjela joj sretan život sa tim darom..Jedna vila je poželjela biti vila osmijeha-svakom tužnom biću, znala bi vratiti radost..druga je bila vila suza-onima koji su zaboravili plakati, suzama je ispirala bol.. Bila je tu i vesela vila ludosti..koja je onima koji su zaboravili radost igre,donosila iznenadnu iskru veselja,i tako bi odrasli ljudi na tren postali djeca.. Čarobnjak se zamislio, i pitao kraljicu:" može li se sve to sažeti u jedno,jer,ja bih ljudima želio sve to pomalo dati?" Kraljica mu odgovori:"To se onda zove ljubav..A to još nijedna vila nije odlučila napraviti..jer uvijek postoji opasnost da i sama ostane zarobljena u toj čudesnoj mreži, u kojoj se samo ljudi snalaze.." No, čarobnjak nije odustajao..Osjetio se dovoljno snažan, da može odoljeti tom izazovu..A silno je želio svoje znanje prenositi ljudima.. Kad je zakoračio na obalu oceana,shvatio je, da korača u najljepšem svijetu kojeg je vidio.. Njegova odiseja ljubavi, činila mu se najljepšim putovanjem, kojeg nije želio završiti.. Svakom je bio sve..i osmijeh, i ludost, i suza..I nije ništa tražio natrag..Ljudi čak ni nisu osjetili njegovo vilenjačko porijeklo, jer je bio uzdignut iznad dodira i osjećaja..I sve je bilo čudesno dobro.. Koračajući šumom,naišao je na maleno jezerce,uz čiju obalu je sjedila prekrasna vila, koja je bila beskrajno tužna..Sve je pokušao da je razvedri, no, ona ga nije opažala..Shvatio je,da joj treba drugačije prići..Zagrlio ju je, osjetio, da to nije vila, nego ljudsko biće..Izgubio se u toj duši, koja je trebala sve...Zapravo..cijelo njegovo biće..Nije joj trebalo njegovo znanje, ni mudrost..samo njegova želja da ostavi svoj čarobni svijet i bude njen zauvijek..Pitao se..može li to učiniti, i čemu sve one spoznaje i tajne stvaranja, kad mu se ova jedna i jedina otkriva, a ne zna, želi li je, ili ne... No,shvatio je da je on taj,koji će u ljudima spojiti ovim činom, ljudsko i božansko,u ljudima probuditi spoznaju da mogu voljeti ljubavlju,dubljom od svake ljubavi.. I odluči ostaviti sve..Postati čovjek,ali u drugima postajati nebo..Makar to trajalo kratki smrtni trenutak..Shvatio je da vrijedi..I zagrlio svoju vilu...U očima mu je ostao odraz zelene šume, u suzi okus srebrnoga izvora,u srcu pjesma zaljubljenog pana,a u duši,mudrost Stvoritelja...