Odlazi cirkus..
Pjesnici su bili jedina publika... I redari, koji su brižno pazili, da red u gledalištu ne postane nered..
Pjesnici su tražili muze.. Odsjaj istinske začaranosti trenutaka koji otvaraju portale djetinjstva..
I neke čudne puteve bezuvjetnosti kojima su neki uspjeli proći...
I uhvatiti se za zvijezdu koja je padala, nije se vraćala sa zemlje..
Pjesnici su vidjeli život iza zavjese..
Stvarnost probitka, koji se stalno iza zavjese događao..
Nije im bilo važno, hoće li itko primjetiti, da zapravo oni ni nisu u gledalištu, nego da, duboko, iza svih kulisa, osmatraju skrivene tajne i istine, koje gledalište samo naslućuje..
Vidjeli su čežnje one graciozne krotiteljice, koja životinje ne kroti, nego tek novopridošle akrobate, koji se kockaju sa životom i smrću, i one silne radnike, znojave i zaboravljene od svih, koji sve kulise raspremaju poslije fajronta..
Vidjeli su čežnje i tajnovita buđenja u pijesku, osamljenosti, nakon svih ostavljanja, u praznoj areni, i pogled one začuđene balerine, u čijim papučama nitko više nije želio zaplesati..
A mnogi su željeli..
Pjesnici uvijek vide što ne trebaju vidjeti..
zato vole cirkuse u odlasku..
Poljupci za rastanak, bez neke posebne želje za ponovnim sastajanjem.. Bilo je lijepo, u drugom gradu, drugi pjesnici, a točke u cirkuskoj areni uvijek iste..
U karavani, koja odlazi, sjećanja i ispisane pjesme, su jedino ono što krasi drvene kućice na točkovima..
Uskoro ni toga neće biti..
Sve će to prah postati, i sve odgledano će već u novom gradu prestati i nestati..
Pjesnici za karavanom koračaju..
Zapravo, karavanu ispraćaju..
Onako čudesno živi, iako naizgled, bez svojih muza, potpuno mrtvi.
Ali, kao što odgledani cirkus ide dalje, čeka se novi, koji će doći..
I nove vizije, nove kulise, nove slike i trenuci..
Jedini koji ostadoše, su smiješni bogomdani klauni..
Oni ne napuštaju pjesnike..
Posuđuju im svoje ruho, i mijenjaju uloge sa njima, kada požele napisati stih.
Ali ne o sebi, niti o ljubavi..
Stih koji se životu okreće kao dobitniku, a nikako kao gubitniku...