Odlazak

 

     Margareta, zvana Margo, zaustavi kola pored vidikovca sa kojeg je pucao pogled na plavu pučinu, mirnu i tihu, u  jako vrućem ljetnom  danu. Lokal je bio gotovo čitav ostakljen, pa ste i zimi mogli sjediti unutra, na toplom, uživajući u neobičnoj toploti, pijuckajući piće i gledajući sivo more, uzburkanih i zapjenjenih valova , šibano ledenom burom, a ipak vas osjećaj da ste na otvorenom nije napuštao. Kako nije bilo potrebe za sklanjanjem, Margo odlučnim korakom dugih nogu krene prema stolu ispod čempresa i sjedne, položivši oveću crnu kožnu torbu na susjednu stolicu.

     - Samo kavu - reče konobaru, koji se istog časa stvorio pored nje. - Ništa drugo, hvala.

     Ako je pametan, shvatiti će: željela je mir, trenutak za razmišljanje, morala je srediti konfuzne misli, koje su silovito brujale u njenoj nutrini. Sam bog zna da joj je potrebno dobro razmisliti. Upravo je napustila supruga, odustala od napora održavati na životu njihov brak koji je u devetoj godini svog postojanja počeo pucati, lomiti se, doživljavajući pravu katastrofu. Sve je postalo previše bolno, previše uzaludno. Umor i apatija uvukli se u Margo i nisu je napuštali.

    "Nećemo slaviti desetogodišnjicu", pomisli ona kiselo i paleći cigaretu. Zatim se u mislima popravi:"A možda ćemo i slaviti! Ali svatko za sebe!"

    Konobar joj polako priđe, položi kavu ispred nje na mali i zeleni okrugli stolić, nasmiješi se prijazno i otiđe, prepuštajući je njenim sumornim mislima.

    Gledala je kratak trenutak za njim i uspoređivala ga sa Sanjinom, svojim mužem. Uvijek je to činila, neprekidno je sve muškarce uspoređivala sa Sanjinom, na njihovu štetu. Do prije godinu dana: onda se nešto promijenilo i uspoređivanje je ponekad bilo na Sanjinovu štetu.  Ne često, ali ipak… Otpijajući malo kave, divne arome, koja joj je pružala utjehu, Margo se sa sjetom prisjeti onog dana kad je upoznala Sanjina.

 

    Dogodilo se to točno na njen dvadeset i drugi rođendan, kojeg je burno proslavljala sa društvom u njihovom omiljenom kafiću, uz zveket čaša i neobuzdanog smijeha, sve to obavijeno dimom cigareta. Netko joj ga je predstavio i od tog trenutka kao da su im pogledi bili vezani u nevidljivi i čvrsti čvor: piljili su jedno u drugo, ni malo ne mareći za ostale, zaboravivši na njih,  što su oni, naravno primijetili. Malo pomalo svi su počeli odlaziti, ostavljajući Margo i Sanjina same. I više se nisu razdvajali.

    Vjenčali su se dvije godine kasnije i zajedničkim se snagama, probijali  kroz život. Opterećeni stambenim kreditom vodili su skroman život, miran, povučen, sa vrlo malo izlazaka. I dalje su bili dovoljni jedno drugom, nisu osjećali potrebu za društvom, za izlascima. Vikendom bi često odlazili u prirodu, na dugotrajno hodanje planinskim stazama: oboje su voljeli onaj umor koji pruža puno zadovoljstvo nakon tako provedenog dana. Margo je voljela izazove i nikad nije sebi dozvoljavala da  u trenutcima slabosti, kad bi je svaki mišić bolio, odustane: uvijek bi ustrajala na posljednjem naporu.

    Da se nešto promijenilo, Margo je uočila prije nešto više od godine dana: primijetila je da neki računi nisu plaćeni i iznenadila se. Uvijek su bili pedantni u svojim obavezama i to im se nikad nije događalo. Odlučila je ne okolišati, već ga izravno upitala, gotovo istog trena kad je stigao kući. Malo se zbunio, blago porumenio i promucao nešto o tome kako je malo kratak sa lovom, ali neka ne brine, srediti će to odmah sutra! Nije brinula, znala je da će održati riječ: uvijek je bio od riječi. Vjerovala mu je uvijek i u svemu. Ali se to ponovilo. Sad već i nije bila toliko iznenađena, kao da je očekivala tako nešto: a kad je bolje razmislila, shvatila je da je to istina.

    I kako to obično biva, istinu, onu pravu, doznala je sasvim slučajno jednog nedjeljnog poslijepodneva, prije tri mjeseca, dok je prebirala odjeću koju mora sutra odnijeti u kemijsku čistionicu, a Sanjin bio na utakmici. U jednom njegovom odijelu, koje je vapilo za čišćenjem, pronašla je hrpu listića kladionice. Zaprepastila se, sjela na krevet, položila listiće ispred sebe i buljila u njih nekoliko minuta, odbijajući povjerovati u istinu koja se konačno razotkrila u svoj svojoj bijedi i ružnoći. Sad joj je bilo jasno, od kud sve te novčane neprilike, prvo male, da bi vrlo brzo narasle i postale velike i koje su im nemilosrdno srozavale standard življenja. Kockar! Postao je kockar!

   

    Brujanje kamiona sa prikolicom koji je projurio cestom, vrati je u sadašnjost i Margo zatrepće na suncu. Izgubila se u sjećanju. Sunce joj je sada udaralo točno u lice i ona potraži naočale, iščeprka ih iz torbe i stavi na nos. Sakrivena od radoznalog svijeta. Uvučena u svoj svijet sjećanja...

 

    Imali su veoma dug i veoma iscrpljujući razgovor te večeri, kad se Sanjin vratio. Nije se branio lažima: sve joj je priznao. U početku mu je to bila mala razbibriga, često je i dobivao, ali brzo se sve promijenilo. Obuzela ga strast, a razum napustio. Živio je i disao za kockanje. Mislio je kako će to moći držati pod kontrolom, ali...

    Večer su završili tako, da joj je obećao kako je sa klađenjem gotovo, a zatim su burno vodili ljubav: tjelesnom strašću su nastojali premostiti potok nepovjerenja koji je iznenada zažuborio između njih.

    Tri su mjeseca prošla od onog svibanjskog dana, tri mjeseca u kojima je vjerovala kako je sve ponovo u redu, sve kako treba biti. Trudila se ne biti sumnjičava: suzdržavala se i nije mu čeprkala po stvarima; smatrala je to nedostojno nje. Nije se željela toliko poniziti. Njezina je suzdržljivost konačno danas bila nagrađena: dok je pospremala stvari u spavaćoj sobi, ispod pepeljare, na Sanjinovoj strani kreveta, ugleda dobro poznati listić kladionice. Protrnula je, zamaglilo joj se pred očima i čak je malo zateturala. Koljena su joj se odsjekla i jednostavno se srušila na krevet, nije sjela, a pogled joj ostao prikovan za listić, koji kao da joj se rugao, rugao...Odlučila je u hipu: ne može živjeti sa čovjekom koji joj laže! Napustiti će ga! Koliko je obuzet klađenjem, sigurno neće ni primijetiti!

 

   Sad je tu, sjedi, kavu je popila, ali još ne odlazi. Nije zadovoljna i osjeća nemir. Nešto nije kako treba! Negdje griješi!  Nije shvaćala gdje i u čemu griješi i ljutilo ju je to.

   "Jesam li prenaglo odlučila", upita se."Možda sam trebala još jednom razgovarati sa njim? Pružiti mu priliku da objasni? Pobjegla sam! Ja, koja se uvijek borila i koja nikad ni od čega nije bježala! Ponijela sam se ko posljednja glupača! Vraćam se istjerati sve na čistac! Vraćam se boriti za uspjeh našeg braka!"

   Margo odlučno ustane, mahne konobaru i pokaže pokretom na novac koji je stavila na stol i pritisnula ga pepeljarom, veselo mu se nasmiješi, odšeta brzim koracima do kola, sjedne, upali motor i krene kući...

 

   ...Sunce je upravo zalazilo, kad je otključala vrata stana i ušla.

    - Pa gdje si? - dočeka je Sanjin zabrinuto. - Ovakvo ponašanje ne liči na tebe.

    - Morala sam srediti misli - odgovori Margo i odmah napadne: - Vidjela sam listić kladionice ispod pepeljare u spavaćoj sobi. Mislila sam da je gotovo sa tim!

    - I jest gotovo - mirno i ni malo zbunjeno odvrati Sanjin. - Tu je da mi služi kao podsjetnik. Ništa više!

    - Kakav podsjetnik?

    - Podsjetnik na to kakva sam budala bio! Umalo da te zbog jeftinog uzbuđenja nisam izgubio! Tebe, najveće uzbuđenje svoga života!

 

    Kasnije, dok je Sanjin nakon vođenja ljubavi zadovoljno tonuo u san, Margo ustane, tiho, pazeći da ga ne probudi. Iskrade se iz spavaće sobe, ogrne kućnom haljinom, pa sve stvari, koje je to isto poslijepodne ljutito unosila u kola, brzo izvadi i ponovo unese u kuću. Poslijepodne joj se sada činilo nestvarno i jako daleko, poput košmara iz kojeg se, srećom, brzo probudila.

    Vrati se na prstima u spavaću sobu, legne pored Sanjina i priljubi se uz njegovo toplo tijelo, dok je glazba, koju su pustili prije vođenja ljubavi, tiho i dalje svirala: a vrata, koja nije zatvorila, nošena inercijom polako se i tiho zatvarala, sakrivajući i štiteći njihov mali i sigurni svijet od nesigurnosti velikog svijeta.

     Tada to nije mogla znati, ali te je večeri u njenoj toploj nutrini počeo bujati novi život…

 

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".