Sjedila sam u kupeu vlaka koji je kretao prema jugu. Jedan muškarac uđe u i smješeći se sjede preko puta mene. Pogledah u njegove oči i začuh glas koji me je vrati u prošlost.

Moj djed je stajao na vratima vagona vlaka koji nas je vozio prema jugu. Bilo mi je tek pet godina i bila sam užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.
"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuata."
"Nisam našla slavinu "
"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče mi dječak tek nešto stariji od mene.
"Pokaži mi izvor"
"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"
Stajala sam pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila sam bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.
"Odakle dolazi ova voda"
"Iz zemlje"
Gledala sam ga nepovjerljivo. On se smijao i ja sam se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. S bocom punom hladne vode koja je dolazila iz zemlje utrčah u vagon. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom.
Na povratku se vlak nije zaustavio na toj bezimenoj postaji. Nismo se vračali uskotračnom prugom. Vidjela sam ga u grupi djece koja su čekala da protutnja "brzi" da bi prešli prugu.
"Ovdje voda izlazi iz zemlje" rekoh djedu koji je čitao neku veliku knjigu. On me pogleda spuštajući knjigu na koljena i smješeći se reče:
"Voda uvijek izlazi iz zemlje"
"Kod nas izlazi iz zida"
"Kada se vratimo kući pokazat ću ti odakle je voda stigla do našeg zida" odgovori mi djed dižući ponovo knjigu.


Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.
"Odakle dolazi voda?" upitah ga nesigurno
"Iz zemlje" reče mi visoki muškarac širokih ramena i očiju boje sna.
Prepoznadoh dječaka u čovjeku, dječaka sa perona male željezničke stanice na jugu u gradu čijeg se imena više nesjećam. Poželjeh zaustaviti vrijeme jer nisam željela da se ovaj susret pretvori u slučajnost svakodnevice, da i on kao mnogi drugi prođe pored mene i nestane u vrtlogu prolaznosti. Vlak nas je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a mene u pustolovinu koja je već davno počela.

Počela sam pisati pjesme. Željela sam u sebi rehabilitirati protekle godine, mladost i sjećanje na davno završeno vrijeme studentskih previranja.
Pišući, svaki put sam iznova osjećala prisutnost nečega ne doživljenog u sebi. Stihovi su bili moje nikad izgovorene misli, ljubav koja je tražila izraz, snovi koji su me danonoćno pratili. Pitajući se od kuda dolazi ljepota ja sam slagala pjesme i opraštala se od osjećaja koji sam u mladosti zvala ljubav.
Moram još jednom sresti njegove oči. Danas bih znala prepoznati osjećaj koji se iza njih krije.
U međuvremenu je moje vrijeme dobilo krila i ja poletjeh jednog jutra ka gradu moje mladosti. U putnoj torbi koju sam predala na čekingu je bio sakriven cijeli moj život. Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao.

Prvo veče u gradu sam se odšetala do Taliijog hrama. U buffetu je starac pogrbljenih leđa prodavao knjige. Zaustavih se tražeći pogledom slobodno mjesto. Iznenada mi srce zakuca jače. Za jednim stolom je sjedio sam moj bezimeni pjesnik udubljen u čitanje. Sjedoh pored njega.
"Znao sam da ćete se danas vratiti" reče mi ne podižući glavu.
"Kako?"
"Rekla mi je moja Muza" reče on zagonetno
Čitao je dalje ne pogledavši me, ali ja sam osjetila da trajemo zajedno u tom trenutku.
Nasmijala sam se da bih prikrila uzbuđenje i upitah ga nesigurno.
"Zašto ste večeras sami?"
"Ja sam uvijek sam" odgovori mi zagonetno
Tada su se počeli u kostimima spuštati u buffet glumci. Bio je kraj prvog čina. Vesela družina nas je okružila.

U ovom hramu sam kao djevojčica sanjala princa ne bjelom konju koji će jednoga dana izaći iz neke od priča i povesti me u život. Princ je uvijek imao snene oči dječaka s perona željezničke stanice bez imena. Tu sam često skrivajući se iza kulisa promatrala majku kako doziva Taliju, bojala se starog profesora čiji glas je često tutnjao hramom, tu sam sanjala život prije života.
Talijin hram je bio razkrižje mojih puteva i tu sam se, iako Talija nije moja boginja, uvijek u trenutcima previranja vraćala.
Zvono i glas inspicijenta najaviše početak drugog čina.
"Mi smo si u vlaku, koji nas je vozio prema jugu, govorili Ti" rekoh da dobijem na vremenu
"Mi smo si već na izvoru govorili ti"
"To je bilo davno"
"Djeca si uvijek govore ti"
"Gdje se danas susreću mladi pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"
"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled obasja trenutak rastanka.

Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u danima kada sam vjerovala da znam što je ljubav.
"Imam li hrabrosti zakoračiti u tuđi san?" upitah se i odgovorih sama sebi
"Uđi, to nije tuđi san, tu ćeš se probuditi u svom."

Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Odabrala sam jutro da bude drugačije nego nekada. Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama. Za stolom pod jedinom svjetiljkom, kao da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila ogromna žena blagih očiju. Rekli su mi da se zove Ružica. Nasmiješih se deminutivu koji se potvrdio u trentku kada je progovorila.

Ogromna žena ustade, a ružica iz nje progovori anđeoskim glasom koji je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije.

"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica."

Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.
"Je li ovo ljubav?" pomislih, a anđeoski glas se izmješa sa poznatim šapatom.
"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."
Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače. Zavjesa vječne tuge se iznedada podignu i sunce uđe u to subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene.
"Čiji sam glas čula?" upitah se
"To te Dionizije poziva na gozbu života" zatitra u mojim mislima.
"Kuda da krenem?"
"Ostani tu " šapnu mi glas sudbine.
Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ogromnu ženu blagih očiju, je stajao dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me jevozio prema jugu.

"Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze.
Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi
što imenuju daljinu.
Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu,
pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."

Pogledi su nam se kao i onog davnog dana u vlaku prema jugu, sreli. Njegov glas utihnu.

"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi" odgovorih mu nekim meni do tog trena nepoznatim glasom.

On se nasmiješio.
"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe"

Tišina puna uskovitlanih osjećaja se prosu prostorom.
Ustala sam i prišla stolu.
"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."

Njegov glas dotaknu moje već udrahtalo srce i odjednom dva srca progovoriše snovima:
"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....."
"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"
"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"
"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice,
onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."
"A možda je sve samo ljubav"
"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj
"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš osjećajni dijalog dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me je odnio u najljepšu pustolovinu moga života.

Vratila sam se u zemlju u kojoj cvate runolist sama ali puna misli i sjećanja koja sam voljela.

Napisala sam pismo.

"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
samo Ja"
Dolazak ljubavi u moju svakodnevicu, trenutak istinske spoznaje života, je bio u jesen. Kairos, pojava sunca u sivilu željezničke stanice je izbrisalo tragove njegovog kašnjenja. Visok i taman dječak očiju boje sna s torbom putnom snova na ramenu i osmjehom na licu me na trenutak vratio u ono davno ljeto.
"Odakle dolazi voda?" upitah
"Iz zemlje" odgovori mi dječak

Sjetih se prašnjavog perona i vlaka prema jugu. Njegova poezija i moje sanjarenje o filozofiji života se u tom času spojiše u himnu ljubavi. Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja plodova jeseni, njegov dolazak pojača u meni, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti.

"Odkuda dolazi ljepota?" upitah
Dječak očiju boje sna je šutio. Ugledah svoj lik u zrcalima njegove duše.

Poljubac, krštenje zajedništva otvori vrata vječnosti. Danas znam odkuda dolazi ljepota.
Znate li vi ?