ODAKLE KREĆE NOVI SVIJET

 

         Kad su već svi izgubili nadu, jedna se latica tratinčice dosjeti da je trenutak nešto poduzeti. Prišapne ona susjedici:

         “Hajde, vrijeme je da se mijenja svijet. Počnimo.”

         Ona druga bijaše spremna.

         I tako je to počelo, od tratinčice, od stotinu i osme latice.

         Naiđe potom mrav i rekne laticama:

         “Sad smo troje. Odoh ja pješice oko svijeta da svima kažem...”

         Naiđe glista i rekne svoje:

         “Odoh ja malo pod zemlju da svima kažem.”

         Onda mušica, sto milijuna puta. Onda morski pijesak, sto trilijuna puta. Onda sve tako.

         Pa se lako, tiho, složno prešla međa u novi svijet, sjajan i sretan, kao da staroga nikada nije ni bilo, kao da ga nikada nije ni moglo biti. Novi je svijet bio poput sunca na istoku - sam nezačuđen svojim svanućem, a zasut udivljenjem bilijun bilijuna očiju. Novi je svijet bio poput ljubavi - prastare, uvijek iznova otkrivene.

 

         Vođe i uglednici, moć i novac nisu imali pojma da se tamo dolje u travi pokrenuo put u nemoguće. A ipak, uvijek se prevare kad nemaju pojma. Toliko su se već puta prevarili. I nikada im dosta. Ali to je valjda stoga, da bi se tratinčice imale čemu smijati.

        

 

         Poslije više nikomu nije jasno kako su ljudi mogli i pomisliti... itd.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.