1. ODAKLE DOLAZI VJETAR

 

        Ah, to umiju objasniti već i osnovnoškolci.

        Ali nekima, nenaučljivima, to još uvijek nije jasno. Oni mniju da vjetar nastaje od ljudskih misli, želja, i čuvstava. Oni, štoviše, misle da tajfuni, da uragani, da tornadosi, da ninjosi, da tsunamiji, da vulkani, da zemljotresi... nastaju od istoga. Ja se s njima slažem. Oni, k tomu, misle da krumpirova zlatica, da nerodica, da suša, da tmuša... nastaju od istoga. Ja se s njima slažem.

        Pouka je: pripazi na svoje misli!

 

        Jedan historijski vjetar svojedobno je pomislio da potječe od strašne ćudi zraka. Mislio je da je potomak zmajeva gnijezda. Pa je zakolutao nad Libijskom pustinjom, podigao sitan pijesak, podigao i krupan, i poletio na faraonov Egipat. Tamo je zamračivao nebo punih pedeset dana. Zato su ga nazvali hamasinom, pedesetodnevnikom. Na koži pustinje i u tkivu zraka urezao je svoj trag: spiralu vrtloga. Otada se ta spirala redovito aktivirala u isto, proljetno doba godine. Automatski, gotovo mehanički, poput karme. Otada, svake godine, već pet tisuća puta, obzor se u Egiptu zatamni, kao uspomena na vlastito rođenje.

        Tadašnjici, egipatski mudroznanci na čelu s Mojsijem, bolje su protumačili nastanak i razlog toga vjetra, nego što to čine današnjici - stručni predviđači i tumači vremenskoga kretanja. Kad su staroegipatski pronicatelji prirode, faraonovi ekolozi, hipnolozi, i astrolozi izjavili - ili se složili s Mojsijevom izjavom - da hamasin i nebeska zamraka nastaju zbog straha, patnje, i nepravde ugnjetene židovske priseobine, to nije zazvučalo sumanuto, čak ni neobično. Jedini prigovor bio je, možda, ovaj: zašto baš Židovi? Kao da nema dovoljno Egipćana, koji pate i strahuju?!

        Nema sumnje, ima, bilo je. Ali je Mojsije umio iskoristiti pustinjski vjetar za svoja jedra. Otploviti. Velika priča o Izgonu, Lutanju kroz pustinju,. Obećanoj zemlji, i Vođi, koji umire na pragu cilja, sasvim je drugi nastavak male priče pod naslovom “odakle dolazi vjetar.”     

        “Zbilja, odakle?” pitalo je koplje obeliska.

        Pitale su vjetrolomine: palme, šajke, seoske kuće. Vjetar je nosio pijesak i mrak sve tamo do Nila, tjerajući ga da na trenutak stane, na časak da poteče uzvodno.

        “Odakle?” pitao je granitni kip vladara, izudaran pustinjskim kamenjem.

        “Iz zmajeva gnijezda,” urlao je vjetar.

        Točno. Samo što vjetar nije znao gdje je zmajevo gnijezdo. Mislio je: u oblaku. Naša se pričica bavi tim mjestom.

       

        Naša priča, pričica, zapravo i nije priča, pričica, nego tvrdnja: da postoji neraskidiva veza između suptilnih uzroka i grubih posljedica. Ili: između opipljivih posljedica i neopipljivih uzroka. Naša je priča razmisao o karmi. O zakonitoj, gvozdenoj sponi, koja povezuje sjeme s plodom. Spona jest samohodna, jest gotovo bezdušna, ali je u službi visoke promisli.

        U kršćanskomu i islamskom prigovaranju karmi ne osporava se veza između unutarnjega uzroka i vanjske posljedice. Osporava se tvrdnja da se ta veza proteže kroz vrijeme narednih života. Da se ostvaruje kroz vremenske i prostorne meridijane, kroz raznobojna iskustva i utjelovljenja. Bilo bi sve jednostavno i nezasluženo lako kad bi se mehanika uzrok-posljedica ostvarivala odmah, neposredno, pred očima proizvoditelja, čije su ruke još vruće od nekog (ne)djela. No udar (ili milovanje) karme zbiva se u neznani dolazni čas. “Kada” - to je tajna.

        I nije najteže što će protuudarac neumitno pasti, već što udareni više neće znati da uzvratni udar potječe od njegove vlastite ruke. Smatrat će ga besmislom i nepravdom. A od svih stvari, koje se čovjeku događaju, besmisao je najteža. Čovjek može živjeti bez nogu, ruku, vida, sluha, glasa, ali teško može živjeti bez smisla. Tada na poprište stupa tihi ili glasni očaj.

        Ili vjera.

        Vjera u zakon. Vjera, koja odbacuje slučaj. Nijekanje slučaja kao moguće pojave ljudskoga i okoljudskoga univerzuma.

 

        Kolutao je najprije nad pustinjom, pa onda nad zemljom Kemi, i otada se javlja svake godine - već pet tisuća puta; javlja se sebi, Mojsiju, i svima nama na spomen. Svakoga proljeća zastre egipatski vidik zrnatom, tamnožutom mrenom. Više nije onako mračan i strašan kao u vrijeme velike, udružene patnje Izraelićana. Ali jer uvijek ima zgnječenih, jer vazda ima zgaženih, hamasin se stalno iznova podiže - ne samo kao uspomena, već kao tvarna, prirodna posljedica meuđljudskoga poremećaja.

        Vrtložeći se nad pustinjom, osjećao je moć, strast, zanos, snagu.

        “Rođen sam na poprištu velikih opreka, zato sam ovako gorostasan, ovako krilat, ovako slobodan,” pjevao je silnik. “Ja sam opravdan! Ja sam kleknuo pred božicu Maat, i bio sam lakši od njezina pera! Ja - takav, kakav jesam - opravdan sam! Ja dižem prah i ja pobuđujem strah! Moj je nagon da rušim i da vitlam, i ja štujem svoj nagon, ne krotim ga, ne stojim mu na putu, oh, oh, oh, naprotiv!”

        Zatrpavao je karavane, zasipao bunare, odnosio seoske krovove, prevrtao šajke s pamukom i granitnim gredama.

        U svojoj gordosti i samosvijesti nije htio čuti nikoga osim sebe. Stoga se nije ni mogao susresti s pričom o svojemu pravom podrijetlu. Koju bi mu, primjerice, bio mogao ispričati kakav pustinjak, neuplašen njegovim urlanjem. I tako nije saznao čiji je zapravo potomak. Da nije sin kraljevske rike, i zmajevskoga boja u predjelima munja i oblaka. Da je dijete zemaljskih uzdaha. Cvileža, hropca. Drhtavice. Vapaja. Mržnjina škrguta. Da je patnja roba, a ne kliktaj orla, njegova loza i kolijevka.

        Mjesto, odakle ishodi vjetar, potres, grâd, suša... mjesto proizvodnje sudbine... unutarnje mjesto.

 

        Ali vjetar to nije htio čuti, i vjetar to nije čuo. 

        Nama je, pometenima, dostajao i dostaje ovaj vjetreni primjer kao dokaz da smo u pravu smatrajući da nam drugi nanose nepravdu.  

 

 

        Zvijezde samo otčitavaju ono, što smo sebi namijenili.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.