106. OD SANA DO DANA

 

        Jedna je žena u snu čula kako se nebo otkida s visine, i pada, sa silnim se gromorom ruši put zemlje. Podignula je ruke da ga zadrži. To je bilo sve što je mogla, ali i dovoljno: zadržala ga je. Tako ga je držala dok se nije probudila.

        Onda je vidjela da je to bio “samo” san.

        Sljedeće noći, padanje se nebesa ponovilo. I opet je žena rukama zadržala njegov pad. Pritom je znala da će se ujutro probuditi i vidjeti da nebo i dalje stoji tamo gdje je stajalo. U snu je znala je da je ono, što će ujutro vidjeti, varka. Da dan služi za obmanu. Da je prava istina sada i ovdje, u snu.

        Razmišljala je što učiniti da uozbilji dan.

        Jedan je način, zaključila je, da odmah sada napiše pismo dnevnoj sebi – pismo, u kojemu će objasniti kako je opasno povoditi se za utvarama i prividima dana.

Drugi je način da se uopće ne probudi.

Izabrala je ovaj potonji način, naprosto zato jer joj se činio prirodnijim, i jer se, ruku na srce, nije mogla pouzdati u budnu sebe.

 

 

Sigurno je sigurno.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)