Put od leptira,do srca ruže,nije put

   bježanja od svog odraza,niti žalobno osvrtanje za skinutim maskama koje smo tako brižno sastavljali...

To je odvažnost razgolićenog pokrenuća

 vlastite prihvaćenosti samoniklih iluzija,

da treba ostati na mjestu,i zalijevati te biljke u pustinji samoljublja...

Put leptira duše,je put

neprestanih koraka,oslobođenih

punine uma,a prepunih punine vjere.

To je put bezumne ludosti srca

po tankom užetu

između neba

i bezdana...Ali...ludosti koja se jedina ne osvrće na lažna upozorenja,da put treba prekinuti,i vratiti se u pustinju odakle smo došli..

Put, naizgled beskrajan i uzaludan,

samotan i bez ikakvog oslonca, čak i bez oslonca samog sebe,ponekad...

Pa zastanemo,tek da se odmorimo,pitajući se,gdje je nebo, a gdje bezdan,jer u jednom trenutku se sve pretače u jedinstvo...

I tada,rijeka spoznaje iz bezdana,naraste do ruba užeta po kojem hodaš,i ti shvatiš,da uže ne postoji..Postojiš samo Ti, beskrajna duboka rijeka ispod tebe,i još beskrajnije visine iznad Tebe...

Srce tvoje Ruže čeka, i Ti shvaćaš da trebaš prvo zaroniti, prepustiti se valovima rijeke ljubavi,da te njene spirale zanosne povuku u dubine,a onda,poletjeti u visine...

Tvoj let,u Srce zlatne Ruže,prvo će zaustaviti Ruke, koje su bdjele nad tobom,kad si mislio da ne postoji nitko tko bi ti ih pružio,dok je bezdan bio odvojen od neba..

A onda ćeš,zaiskren od ognja najveće iskrenosti,shvatiti,da je ona ruža, za kojom si krenuo na put, oduvijek bila u Tebi...Život kojeg si sanjao je bio tek san..Uronjen u probuđenog sebe,tek sad vidiš da zapravo ni nisi živio...Tek snivao da živiš...