32. OD ČEGA SE ŽIVI
Opet, jednom, pod jasenom, Stranac je pitao ljude:
“Tko je jutros, po buđenju, pogledao u nebo”?
Svi su šutjeli, jer nitko to nije učinio. Svatko je pogledao u svoje čarape, u kvaku, u mrlju na stropu.
“A poslije, što ste poslije gledali”?
Stadoše nabrajati:
“Kuhinjski stol. Sat. Ženu. Kroz prozor, cestu. Staju. Kokošinjac”.
“A poslije, što ste poslije gledali”?
“Kukuruze. Sijeno. Volove. Njivu. Ovce. Ljude”.
“A poslije”?
“Poslije isto”.
“A još poslije”?
“Isto – s dodatkom krčme”.
Nasta tajac. Čekalo se da Stranac kaže što je On jutros prvo pogledao. Reče:
“U vaše ime, ljudi, jutros sam najprije pogledao u nebo”.
Opet tajac, dok netko ne upita:
“Zašto nebo? Pa mi ne živimo od neba”.
“Mi se hranimo i odijevamo od zemlje, a živimo od neba. Tko se zadovolji s hranom i odjećom, i ne zna za drugo, za toga Ja svakoga jutra pogledam u nebo. Tko sâm to čini, svjestan čemu duguje život, takvoga Ja gledam u oči i vidim u njima svoj san o čovjeku”.
Blago jasenu, jer on razumije.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)