Kao za inat, nebo se namrgodilo i oko podne počela je sipiti kiša, lagana, uporna, dosadna, prava jesenska, usprkos proljeću koje se razmahalo prethodnih dana. Stojeći uz prozor, Vilko je smrknuto gledao u sivi dan i osjećao silnu nervozu. Zašto se ne javlja?

   Jučer, bila je subota, bio je predivan sunčan dan i Vilko se osjećao pomalo čudno, ali nije obraćao previše pažnje tome. Sa Loksi je prošetao obližnjom šumom, osjećajući težinu mobitela u džepu. Mobitel je svojom šutnjom postajao sve teži i odvlačio je Vilkovu pažnju. Umjesto da uživa u prirodi, poigra se bezbrižno s psom, on razmišlja o Dorini i samo na jedno misli: zašto ne nazove?

 

   Otišla je još u četvrtak poslijepodne, Vilko ju je otpratio do njenog automobila noseći joj putnu torbu. Proveo je noć kod nje, u njenom stanu, kao i toliko puta do sad, ali sve mu je ovog puta izgledalo drugačije. Čudno se osjećao i bio je zbunjen zbog toga.

   - Ne ljutiš se? - pitala ga Dorina kad su stigli do njenih kola: otvorila je vrata i Vilko je ubacio veliku putnu torbu na stražnje sjedalo.

   - Ne ljutim se - odgovorio je iskreno. - Znam da moraš ići.

   - Otac je star i bolestan - rekla mu je Dorina dodirujući mu ruku: umirujući pokret. - Nisam mu mogla odbiti molbu. Zna da sam slobodna ovih dana i ...

   - Čuj - rekao je Vilko prekidajući je odlučno - ne moraš se toliko pravdati. Ne moraš se uopće pravdati.

   - Znam, ali imali smo planove za izlet ...

   - Biti će još prilike - ponovo ju je prekinuo: pored njih je prolazila susjeda i radoznalo ih pogledala. - Biti će mnogo zajedničkih izleta. Idi sad.

   - Vidimo se u utorak – rekla je pomilovavši mu lice vrhovima prstiju: uvijek je to činila.

   - Idi sad – ponovio je: mrzio je duge rastanke.

   Dorina se propela na prste i blago ga poljubila, ali ju je Vilko po prvi put na javnom mjestu, čvrsto zgrabio oko struka, privukao je k sebi i poljubio dugim poljupcem opraštanja.

   - Eh, ovo je baš iznenađenje - rekla je Dorina, kad  je konačno opustio čvrsti zagrljaj.

   - Idi - rekao joj je još jednom. - I vozi pažljivo.

   Otišla je, a on je gledao za njom dok su se pred njim  pružali prazni dani, kako je to odmah istog časa osjetio. Zatim se ljutnuo na svoju sentimentalnost. Pa nije to neko dugo vrijeme. Pa što i da jest? Zar čovjek nije uvijek sam? Samo se laže da nije ...

   Ali kad ga je Dorina kasno noću nazvala da mu kaže kako je sretno stigla i kako misli na njega i kako joj već nedostaje, bilo mu silno drago i neka nepoznata toplina preplavila mu misli i tijelo. Morao se ugristi za jezik, da joj ne kaže kako bez nje dani nisu lijepi, ništa nije lijepo bez nje, ni u čemu ne uživa ...

   Umjesto toga rekao joj je kako misli na nju i da mu je vrlo drago što se javila. Ništa više.

 

   Sad, dok stoji pored prozora i zuri u sivi i teški neprozirni vodeni zid koji je kiša stvarala, žali svoju suzdržanost. Možda se uvrijedila? Pa zbog toga više uopće ne zove? Prokletstvo, kad će naučiti da nježnost ne ubija? Čemu toliki oprez?

   U tri poslijepodne kiša je već sasvim pristojno padala, a Vilko besciljno lutao Internetom nigdje se duže ne zadržavajući. Gubljenje vremena, tako je zvao raspoloženje koje ga je zahvatilo. Kojemu je tmurno olovno nebo i sivi kišni zastor samo doprinosilo.

   Odmah iza četiri Vilkov mobitel se oglasi i on ga brzinom zmijskog napada zgrabi. Naravno, ona je.

   Vilko duboko uzdahne, natjera samog sebe na mir, opuštenost i javi se sasvim običnim glasom, glasom u kojem se baš ništa od onog prijašnjeg kovitlaca koji ga je uznemirivao nije dalo naslutiti.

   - Halo! - reče škrto.

   - Samo halo nakon toliko vremena? - vragolasto upita Dorina. - Jesi li dobro?

   - Dobro sam - odgovori on. - A ti?

   - Ja sam sjajno - reče ona, a on je naslućivao smiješak koji joj se širi lijepim licem. - Ali mi se čini da si ti neraspoložen.

   - Ma nisaaam - otegne Vilko zbunjeno: kako samo zna? - Sasvim sam dobro.

   - Imaš li što protiv da ti bude još bolje?

   Što li sad izvodi? Koju to igru igra?

   - Nemam - reče u aparat, pitajući se što li sad može očekivati.

   - Onda lijepo požuri i dođi k meni - raspoloženo reče Dorina. - Oprostiti ću ti ako si neobrijan.

   - Zar si stigla? - upita Vilko, a glas mu živnuo, tijelo se uspravilo, oči zasvijetlile. - Pa tek si sutra trebala doći.

   - Došla sam danas - odgovori Dorina. - Nisam mogla više čekati. Možeš li ti još čekati?

   - Ne mogu - odgovori Vilko iskreno i osmjehne se samom sebi. - Dolazim odmah!

   Prekidajući vezu i odbacujući mobitel, raspoloženo pogleda kroz prozor. Kiša je i dalje uporno lijevala iz sivog neba, ali mu to sad više ništa nije značilo. Brzim koracima krene prema kupaonici. Obrijati će se na brzinu. Može pričekati još nekoliko minuta više.

  

                   

  Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.