Na stablu je zagraktala vrana. Znao sam. Ubit ćemo pticu. Dječak me podigao u visini očiju, zaškiljio na jedno oko, naciljao i svom snagom otpremio prema ptici.

U tom trenutku dok sam letio prema njoj znao sam da pticu mogu i ne ubiti, imao sam mogućnost odabira, mogao sam okrenuti svoju tupu stranu ili šupljikavu, mogao sam, ali nisam. Jer u tom djeliću sekundu sva moja ljubav se pretvorila u mržnju, da li prema samom sebi, dječaku ili posve nedužnoj ptici koja je trebala biti žrtvom moga nezadovoljstva, ne znam. Izgubivši iznenada ljubav prevladala je mržnja. Okrenuo sam šiljastu stanu i ptica je pala kao pokošena a ja sam zakrvavljen ležao do nje, prazan od svega pa čak i od mržnje u tom trenutku ali potpuno svjetan svoga prvog ubojstva. Istina, bilo je prvo a biti će ih još.

Dječak je pobjedonosno dotrčao do ptice, prevrnuo ju nogom lijevo i desno, mene podigao kao neizmjerno vrijedno oružje ubojstva i krenuo u potragu za novom žrtvom.

A nova žrtva bio je susjedov mačić. Bijel sa žutim očima. Poput moje tratinčice. Još jednom, dječak je naciljao i svom snagom usmjerio me prema mačiću.

Nećete mi vjerovati, ali ovaj put sam pustio da bude kako bude, nisam birao svoju stranu, ni nježnu ni okrutnu. Zažmirio sam, ali u onoj sekundi prije smrti pogledali smo se u oči i meni se učinilo da vidim moju tratinčicu. Ma htio sam je samo zagrliti i poljubiti ali nažalost, bio je to poljubac smrti. Pala je sa zida a da nije uspjela ni glasa ispustiti.

A onda sam rekao, sad je dosta. Okrenuti ću se protiv tebe dječače moj, ne znaš ti mene, ne znaš ništa o mojoj prošlosti, sad ćeš ugledati moju crnu stranu. Imaš je ti ali imam je i ja.

Dječak me podigao i krenuo dalje. Uz rub ceste stajao je pas lutalica, mislim da smo u tom trenutku i ja i taj pas dijelili istu sudbinu iskorištenosti, napuštenosti i samoće. Osjećao sam dječakovo ushićenje jer činilo mu se da je postao nepobjediv. Opet je naciljao i uz fijuk otpustio me. Pas se nalazio u blizini parkiranog skupocjenog automobila i ja sam ovaj put leteći prema psu usmjerio vlastitu putanju prema autu, naravno okrenuvši svoju šiljastu stranu. Probio sam staklo i oglasio se alarm na autu. Dječak je zaprepašteno buljio ne vjerujući onome što se dogodilo, bio je inače tako precizan i dobar lovac a eto razbio je staklo. Brzo se sabrao i dojurio do mene. Ja sam još stajao zabijen čvrsto u staklu ali moja šupljikava unutrašnjost je bila prepuna staklenih ostataka i u trenutku kada me je zgrabio s radošću sam mu cijeli dlan izranio do krvi. Osjetio sam osvetničko olakšanje u mirisu krvi.

Opsovao me, razljućen i tada ga je valjda prošla želja za haranjem i uništavanjem. Snažno me šutnuo i to je bio naš zadnji susret.

Leti sam, letio, i sletio u odvod kanalizacije.

Valjda sam ovo zaslužio, mislio sam, baš poput pakla, završio sam poput zadnjeg klošara tamo gdje mi je bilo mjesto. Dodirnuo sam dno dna. Ali nije ni to bilo najgore što mi se moglo desiti jer zapravo ovdje me nitko nije dirao. Plutao sam u smradu ljudskog otpada gdje su me doveli upravo sami ljudi.

Ni ovdje se nisam dugo zadržao jer me bujica smrada i otpadaka polako ali sigurno vodila prema odvodu kanalizacije a onda sam jednog jutra opet ugledao sunce i zrak. Isplivao sam uz rub ljudskom rukom zagađenog potoka. Žedno sam upijao zrak. Nemate pojma što znači nakon vremena provedenog u podzemlju i smradu ugledati sunce i udisati svježi zrak. A onda sam primijetio da na ovo odlagalište otpada i kanalizacije dolaze galebovi. Njih sam inače viđao u blizini mora, nisam znao da zalaze i na ovakva mjesta, isti tren sam promijenio mišljenje o njima. Takve velike ptice, more im pruža obilje hrane a oni kopaju po smeću. Ali kako nikada ne znate gdje vas čeka sreća ja sam upravo s tim pticama imao sreće i da one nisu kopale po smeću valjda bi ja još dan danas ležao kraj ovog odlagališta smeća.