Najprije sam bio Jedno s velikom starom stijenom na obali mora o koju su tuki valovi. Gotovo da je bila neuništiva sve do trenutka kada je Netko odlučio da tu zbijenu kamenu energiju treba podijeliti na mnoštvo manjih i poslati ih u svijet. Jedna jaka oluja i udar groma učinili su da stijena pukne poput Velikog praska i odlomi se na nekoliko povećih kamenih blokova ali i stotine sitnih i sićušnih kamenčića. Jedan od tih sitnih bio sam i ja. Tako sam se rodio i postao svjestan sebe. Moja kamena duša odvojila se od matice stijene i  s rođenjem izgubila sjećanje na vrijeme kada sam bio Jedno sa stijenom.

Razlikovao sam se od ostalih kamenja svojim neobičnim izgledom, bio sam kvrgav, oštar i rupičast. Kao takav privlačio sam pažnju mnogih, i djece i odraslih, šutali su me, bacali, rugali mi se i pokušavali uništiti. Uzvraćao sam kako god sam znao i  mogao, svaku uvredu pamtio sam i nastojao se osvetiti. Jao onome tko bi stao nezgodno na mene, jao biciklu koji bi me slučajno pregazio, jao nozi koja bi se slučajno spotakla o mene. I tko zna koliko bi to dugo trajalo da se jednoga dana nisam skoro utopio, a onda se sve promijenilo.

Nakon rođenja ležao sam na kamenoj plaži uz ocean koji sam više čuo nego vidio, na ovoj daljini valovi me nisu mogli dotaći. Potajno sam čeznuo da se upoznam sa tim plavim divom koji je znao tako divno šaputati ali i urlikati ako bi valovi nošeni olujom postali ogromni.

Jednom je našu obalu zahvatilo nevrijeme kakvo se odavno nije vidjelo i jedan golemi val podigao me i povukao poput perca u utrobu mora. Prvi put u životu prepao sam se. Shvatio sam da nemam zraka i da neću moći disati. Ne znam zašto moj um u tom trenutku nije razmišljao drugačije i nije vidio da i u moru ima kamenja i da se niti jedno nije utopilo. Valjda od straha i panike. Vikao sam, bacakao se i gušio istovremeno a onda istom snagom kojom sam bio povučen u more bijah izbačen van i to još dalje nego li sam bio prije. Sav mokar i izmožden mislio sam, spašen sam.

Čekao sam jutro da me sunce može ugrijati i da vidim gdje se sada točno nalazim jer znao sam po šumovima koje sam čuo da sam se približio cesti. I zaista, ujutro, sa prvim zracima sunca , ugledao sam ulicu, ljude, automobile, ugledao sam grad.

Sa zanimanjem sam pratio događanja na ulici, bilo je nekako drukčje nego na mojoj plaži i nije prošlo dugo, prišla mi je malena djevojčica. Po načinu kako me je podigla shvatio sam da joj se dopadam. Nikada nitko to do sad nije učinio i zašto sam joj se dopao nije mi bilo jasno jer ja sam do tada znao samo za podsmijeh i porugu. Nježno je prelazila preko moje hrapave površine, zavlačila male prstiće u moje bolne šupljikave rane. Osjećao sam se blaženo, preporođeno i sretno. Ah, mislio sam, samo da me ne ostavi.

I nije, spustila me u džep svoje haljine i odnijela kući. Dugo je tražila mjesto za mene, među cvijećem, među travom, između ribnjaka dok na kraju nije ugledala malenu tratinčicu. Provukla me je s onom rupičastom stranom preko cvijeta i zadivljeno nas promatrala.

Onda sam shvatio kako ljubav može promijeniti sve. Nakon što je djevočica meni pružila ljubav na isti način ja sam je dao tratinčici, kao prstenom ovjenčanu ja sam štitio njenu krhku figuru a ona je svojom ljepotom i nježnošću dirala u moju dušu. Bila je to ljubav na prvi pogled.

Ubrzo sam shvatio da djevojčica ima brata, nestašnog i nemirnog. Volio je gaziti sestrino cvijeće a onda jednog dana, ugledao je mene. I opet se dogodilo isto kao na plaži. Podigao me je tako naglo i silovito da je izgulio moju dragu tratinčicu a mene je prevrtao u ruci cijelo vrijeme glasno se smijući i komentirajući moj izgled. Bio sam bespomoćan u njegovim rukama i samo sam čekao što će biti sljedeće.