OBLAK, DRAGA

 

        “Oblak je, draga, uzor duhovnoga postojanja”, reče Bog Božici, i nemalo ju osupne tom tvrdnjom.

        “Zar oblak? Tako nešto netrajno, tako besciljno, tako bez vlastitoga smjera i volje”? usplahirila se Božica.

        “Da. Upravo tako nešto”, odgovori Bog, i raspline se pred Njezinim očima.

        Božica je sjedila na kamenu, zbunjena, nesnađena, čekajući da se nešto dogodi.

Ništa se ne dogodi.

Onda ona uze promatrati oblake. Oni su se lagano protezali u visini, kao da se bude; tu i tamo su gusnuli, ponegdje plinuli, gdjekad iz sebe pljusnuli, a onda se spuštali na vrhove planina kud velovito, kud vilovito. Gledala ih je kao što se gleda zaključana brava vlastitih vrata, koja će možda popustiti pod neskrenutim pogledom – jer ruke, jer ključ, negdje se izgubiše.

        Božica je gledala u oblake, osjećajući se pomalo kao i oni: polubudno, veličajno, nehajno. Svemir je kolutao oko svoje osovine, zrcaleći se u sebe svojim plohama, poput savršeno izbrušenoga dijamanta. Ali Božica je gledala u oblake. Drugi su bogovi dolazili i odlazili u vijencu i navezu, svaki sa svojom pjesmom i koračnicom. Ali Božica je gledala u oblake. Svjetovi su, jedan za drugim, svitali i zamirali. Ali Božica je gledala u oblake.

        Oni su se još uvijek lijeno protezali, kao da se bude; još uvijek su gusnuli, plinuli, spuštali se na vrhove planina vilovito, velovito.

        “Koja je razlika između njih i bogova? Izme|u njih i svjetova’? upita glasno Božica. “Nisu li prolaznici i jedni i drugi”?

        Nije bilo odgovora.

        “Oni ne haju za svoj oblik, za svoj opstanak, ne pitaju se ni o svrsi, ni o vječnosti, ni o suštini”.

Nije bilo odgovora.

“Oni ne biraju. Kuda god su poslani, oni su to što jesu”.

Nije bilo odgovora.

“Oni ne sude, niti prosu|uju komu će se dati. Ne razvrstavaju zaslužne i nezaslužne, ne mare znati koji su koji – daju se i jednima i drugima, ne pamteći da daju, i nikomu nikad ne govoreći da se daju”.

I opet nije bilo odgovora.

Božica kriknu:

“Znam! Oni su posve i do kraja oblaci! I baš su zato tako prolazno neprolazni, i tako nehajno savršeni, kao i sam Bog”.

Čuo se smijeh. Bog se u tomu času zgusnuo pred njom, donešen vlastitim vjetrom.

 

 

Pojmovnik, redom:

       

Bog = samosaznanje.

Božica = samosaznavanje.