Obitelj sjedi za stolom. Tek je prošlo podne, a oni već ručaju. Moraju, majka radi podnevnu smjenu pa ručak mora biti dovoljno rano da ona stigne oprati i pospremiti suđe prije nego ode na posao. Jedu nešto ukusno, ništa neobično. Većinom jedu finu a jednostavno pripravljenu hranu. Netko zvoni. Na ulaznim vratima, naravno. Otac, koji sjedi na čelu stola, se diže i odlazi otvoriti vrata. Pred vratima je susjed, ima dugu tamnu kosu svezanu maramom. Otac je kratko podšišan, vidi se da redovito krati kosu. Susjed se žali ocu da su njegova, očeva djeca potrgala metalne garažne kvake.

 

Susjed je brz, ne gnjavi previše, ne dosađuje, ne traži ništa. Došao je samo obavijestiti, kao što bi to i učinio svaki dobar susjed. Otac zahvaljuje na obavijesti i pozdravlja ga. Zatvara vrata. Prilazi stolu i naglo, bez riječi ošamari kćer a potom isto učini i sa sinom. Plač. Djeca briznu u plač. Tada ih otac pita zbog čega su potrgali kvake na susjedovoj garaži. Oni odgovaraju da nisu ništa potrgali, da je kvake potrgao susjedov sin, kojeg su oni pokušavali spriječiti. Kažu da su ga odgovarali od njegova podlog nauma. Otac se dere neka ne lažu i udara opet, otvorenim dlanom po licu desetogodišnje kćeri i osmogodišnjeg sina. Udara snažno. On je muškarac koji kontrolira, koji odgaja, a odgaja se čvrsto. Za njega nema pravog odgoja bez kazne.

 

On udara temelje njihova odgoja. On udara temelje njihovim ličnostima. On udara. Njegov je debeli dlan veći od njihovih još okruglih lica, njegov dlan podgrijava njihova sve crvenija lica. Oni su mali, preplašeni, njih boli, plaču, zapomažu, objašnjavaju, nisu krivi. Otac im ne vjeruje. Siguran je da susjed ne laže. Ne pomišlja na to da je netko možda susjedu lagao, da ga je prevario netko, možda čak onaj koji je potrgao kvake na betonskoj garaži. Otac smatra da dobro odgojenu djecu nitko neće nikada uzalud kriviti. Scena je kaotična, djeca jecaju, ne usude se više ni plakati, otac brani da plaču, urla na njih neka zašute, majka u nevjerici promatra oca, vlastitog muža i gleda. Majka gleda. Najedanput reagira i staje u obranu premlaćene djece.

 

Otac, njen vjerni suprug, nema razumijevanja za nikakve podle pokušaje izvlačenja, tako kaže on. On ih smatra prljavim kukavicama koje ne žele priznati krivnju. On će ih natjerati da priznaju. Kriva je i majka jer ih krivo odgojila, tako misli on. Tada uredno podšišan otac nasrće na majku i udara je šakama. Otac šakama mlati majku, udara svoju suprugu, šakama po glavi. Majci teku suze, ne zna što bi, ne zna kako da si pomogne, ne zna kako da pomogne djeci, ne zna kako da umiri gospodina supruga. Otac baca djecu na pod, lupa nogama, baca na njih stolice, ruši majku na pod, uzima zdjelu sa stola i njome gađa troje slabih koji se mole da otac, tata, suprug, gospodin... koji se mole da ovaj muškarac prestane sa svojom ulogom.

 

Gospodin je uistinu i prestao sa svojom ulogom, nakon što se kćer, sin i majka nisu dizali s poda. Sjeo je za stol, naredio im da nastave s ručkom i da će ih, ako se već ne znaju ponašati, on naučiti pameti. Gospodin suprug, otac, tata, prijatelj, taj svestrani muškarac danas je siguran kako je upravo, zna se, on odgovoran za dobar odgoj svoje djece.

 

 

Kažu da je nasilje u obitelji učestalo. Neki znaju da je tako. Ti neki rijetko govore, a kada govore tada su u očima onih koji slušaju žrtve, pomalo egzotične žrtve. Što možda i jesu, samo ne baš egzotične. Baš suprotno, Svakodnevne. Buka iz susjednog stana. Galama. Majke prijatelja i prijateljica s masnicama ispod oka. Vidio sam ih. Vidio sam ih mnogo. Ne lažem. Nikada nijedna nije rekla da ju je izudarao njen suprug. Nisam vidio ni približan broj muškaraca s masnicama. One koje sam sreo, svoje su masnice zaradili u mjesnim kafanama. Sramota je reći da te izudarao, da te premlatio, da te muči, gnječi, da te batinom tlači TVOJ gospodin suprug. I danas je tako. Jednaka je to sramota. Misle neke i misle neki. Zato šute. Kad se sazna, tada je to tema za mjesne fašničke novine. I jako je smiješno. Smiju se. Smiješno je, kažu.

 

Tada su još živjeli u stanju manjih dimenzija i svi su spavali u jednoj velikoj sobi. Kćer i sin na jednom krevetu, majka i otac na drugom. Otac je te večeri bio vani, družio se s prijateljima iz tvornice, kartao, pio u krčmi ili što je već običavao raditi. Majka, kćer i sin leže na povećem bračnom krevetu (ne u krevetu) i nešto rade; igraju se ili gledaju televiziju. Majka je umotana u kućni ogrtač, djeca su u pamučnim pidžama. Devet je sati navečer. Obiteljsku tišinu nešto prekine. Po ulaznim vratima netko lupa. Buka je kratka, a ubrzo potom se otvaraju vrata. U kuću ulazi otac. Vratio se neobično rano i ukućani iskazuju čuđenje što je već doma. Otac ne skida kaput, ne izuva cipele, ne vadi novčanik. Dolazi obučen u spavaću sobu, držeći u ruci ključeve od automobila. Nešto nerazgovijetno priča i traži majku, suprugu svoju kažu neki da je njegova, baš njegova, a on im je povjerovao i eto, kad je njegova, onda će ona raditi što on želi - uglavnom, traži majku novce. Potrošio je sve što je imao, potrošio na prijatelje i alkohol. Vidno je pijan i traži od majke novce.

 

Majka ne udovoljava očevim molbama, govori da ne može sav novac pobacati po kojekakvim krčama. Ocu se majčin odgovor nije svidio i otac zauzima muški stav. Otac, suprug prijeti. Prijeti batinama, viče, zapovijeda i zahtijeva. Djeca su preplašena, stišću se uz majku. Otac inzistira, djeca počinju jecati. Znaju da ne smiju plakati jer će dobiti batine ukoliko će plakati, ali se boje. Ne znaju sakriti strah. Pokazuju ga, a oca to iritira. Otac nema živce za djecu koja cvile, koja plaču za svaku jebenu sitnicu, tako kaže otac. Da te ne čujem plakati, kaže. Majka uzima novčanik, vraća se na krevet, djeca se ponovno priviju uz nju. Majka vadi nešto novaca i baca ga ocu, gospodinu suprugu. Baca, vjerojatno prvi put čini nešto što je znak pobune. Ocu se to ne sviđa. On uzima novac i nasrće na majku, glasno psuje i udara je. Udara je rukama po licu, po glavi, hvata je za ramena i trese ju. Otac govori da će je naučiti pameti, da ne može ona njemu tako bacati novac, da nije on tko god, da je on... već netko. Pušta je nakon nekog vremena, majka se diže, odlazi u kupaonicu, namače krpu, gazu ili nešto što je stalno pri ruci i stavlja mokru krpu ili gazu na lice. Hladi masnice, hladi posljedice očeve okrutnosti, ili očeva odgoja, tako kaže on. Djeca su cijelo vrijeme na krevetu i dršćući promatraju scenu.

 

Obavijeni oko majke izgledaju kao jedno biće, sićušno, nemoćno, a napadnuto. Nad njima stoji očeva sjena. Promatraju ga. Ne previše jer se ne usude, ali ga ipak promatraju. Otac je uzeo novac, naučio je majku pameti, tako kaže on. Smirenim korakom izlazi iz spavaće sobe. Otvara vrata. Pali vanjsko svjetlo. Zatvara vrata. Zaključava. Kćer, sin i majka odahnu. I svi troje briznu u plač. Tresu se i plaču jer se boje oca, jer im je žao majke koja je dobila batina, jer im je žao majke, jer joj je žao što djeca to moraju gledati, jer joj je žao sebe, jer ne znaju što bi drugo činili. Nakon nekoliko sekundi trzne ih zvuk paljenja automobila. Srećom, zvuk automobila je kratko trajao, a majka, kćer i sin nastavili su i dalje plakati.