OBIČAN ČOVJEK

 

         Običan je čovjek živio svoj običan život. I tako bi trajalo do odlaska iz zemnoga tijela, da Gospodu nije dotužila ta običnost. Čovjek je, naime, bio prastara duša, s iskustvom velikih prosvjetljenja, ali ga je običnost života bila presvojila.

         Razbolio se kao nitko. Tijelo mu je bilo gnojna rana, Obični liječnici nisu mu znali pomoći. Obični lijekovi nisu imali učinka. Onda obični čovjek učini nešto, za svoje prilike, neobično. Pomoli se Bogu, onako istiha.

         “Izliječi me od ove gnusne bolesti koju, evo, nitko ne zna izliječiti. Tako ću znati da si to Ti”.

         Nedugo potom skoli ga vijest o strašnomu požaru u skladištu bukovih trupaca. Radilo se o njegovoj jedinoj imovini. Bolesnik se zablene u svijet oko sebe kao da ga prvi puta vidi. Više ništa nije bilo obično. Pomoli se Bogu nešto žarče i izazovnije:

         “Spasi me od prosjačkoga štapa. Pokaži da si to Ti. Zauzvrat Ti poklanjam sve svoje preostale dane na zemlji”.

         I napokon ga zadesi najgora nesreća. Žena mu i sin postradaše u prometnoj nezgodi. U kratkomu je vremenu ostao bez zdravlja, bez imovine, i bez najbližih. Sasvim neobično.

         Ali čovjek ne samo da nije izgubio prisutnost duha, već je i nekud živnuo. Osjećao se kao ratnik na borilištu. Svuda uokolo promatrači, tihi navijači, a na uzvišenu mjestu sjedi Ravnatelj Igara. Sad je čovjekova molitva postala izazov nad izazovima:

         “Ne molim Te više ni za što – ni za zdravlje, ni za imovinu, ni za obitelj. Sve bih to dao za samo jednu jedinu milost: da mi dođeš i pokažeš mi da si Bog. Da mi pokažeš da si me čuo. Zauzvrat, neću Te više ni za što moliti. Umrijet ću sam i siromašan, ali sretan”.

         “To sam čekao”, rekao je Gospod sa suzama u očima.

Pokazao se čovjeku, uzeo ga u naručje, podsjetio ga na njihovu davnu bliskost, pokazao mu da On, Bog, tu bliskost nije zaboravio. Tako je čovjek napustio zemni san, presretan.

A svi su ga žalili onako izdaleka, zaobilazeći mu kuću i grob, strepeći da se ne zaraze nesrećom. 

 

 

Podsjetnik:

 

         Kad te snađu jedna za drugom nevolje, budi što otvorenija u razgovoru s Njim, ne jadikuj i ne cvili bespomoćno, nego pokušaj saznati dvije stvari: kako otkupnu cijenu od nevolja, tako i dobitak kojemu su nevolje namijenjene.

 

 

Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE

                          VJEŽBE ODVIKE OD NAVIKE  (još neobjavljeno)