O RAZLICI IZMEĐU USTA

I GRADSKIH VRATA

      Bio jednom jedan car, čija je mudrost obasjavala zemlju poput sunca, čija se umnost nije mogla premašiti, i čije se bogatstvo nije moglo izmjeriti. Jednoga dana stade vezir pred toga cara, a s lica mu se nije mogla pročitati sreća.

      “Svijetli care, ti si najmudriji, najveći, i najmoćniji u našoj državi. Ti si gospodar života i smrti. Ipak, dok sam putovao gradom i zemljom, štošta mi je doprlo do ušiju. Istina, najčešće te hvale, i to na svakomu uglu. Ali neki govore i rđavo o tebi. Tjeraju sprdnju, ili se žale na tvoje mudre odluke. Reci mi, najmoćniji među moćnima, otkuda takva nepokornost u tvojemu carstvu”?

      Car se blago nasmiješi i reče:

      “Kao i svaki čovjek u mojemu carstvu, ti znaš kakve sam zasluge stekao. Sedam mi je zemalja pokorno, i u svih sedam ljudi su doživjeli blagostanje i napredak. U svih sedam zemalja vole me zbog moje pravednosti. Sasvim si u pravu – ja sam veoma moćan. Mogu zabraviti ogromna vrata mojih gradova, ali jedno ne mogu: svojim podanicima ne mogu zatvoriti usta. Ne marim za ono što se o meni govori, već marim za dobro koje činim”!

(Indo-perzijska priča) preuzeto iz knjige PRIRUČNIK ZA PREDSJEDNIKE I PRINOŽNIK ZA NAROD koju je kao antologiju NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH sačinila Vesna Krmpotić