JEDNOG JUTRA, DOK JE PRELAZIO PREKO TRGA, SINULA MU JE IDEJA. "A KADA BI SVIJETU PRIČAO PRIČE? MOGAO BI IM PRIČATI PRIČE O DOBROTI I LJUBAVI. MOŽDA BI TO POMOGLO DA BUDU MANJE SIVI A VIŠE ŽIVI?!" POPNE SE ISTOG TRENUTKA NA KLUPU I ZAPOČNE PRIPOVIJEDATI JAKIM GLASOM. SVJETINA SE ZAUSTAVLJALA, POSLUŠALA I POTOM NASTAVILA SVOJIM PUTEM. PRIPOVJEDAČ JE BIO UPORAN. ZNAJUĆI DA U DANU NE MOŽE PROMIJENITI SVIJET, NASTAVIO JE SA PRIPOVJEDANJEM PRIČA. DAN ZA DANOM...

DAN ZA DANOM DOLAZIO JE NA TRG I BACAO U VJETAR RIJEČI. NEKI SU GA SLUŠALI, DRUGI SU SAMO PROLAZILI, PONEKAD MU SE NASMIJALI... NETKO JE CINIČNO DOBACIO: "KOJI GLUPAN, NIJE SHVATIO DA SE OVE NJEGOVE PRIČE NE MOGU SPROVESTI U ŽIVOT. ŽIVOT JE SASVIM NEŠTO DRUGO."

NASTAVIO JE PRIČATI PRIČE. O LJUBAVI, PLAVOM NEBU, ZAJEDNIŠTVU... SLUŠAOCA JE BILO SVE MANJE. ZAVRŠILO JE TAKO DA SE NA KRAJU OBRAĆAO SJENKI OBLIŽNJEG DRVETA. ALI NIJE ODUSTAJAO. SHVATIO JE DA SVE ŠTO ŽELI RADITI, TO JE PRIPOVJEDATI PRIČE.

PRIPOVJEDAO JE ZATVORENIH OČIJU, SLUŠAJUĆI VLASTITI GLAS, NE BRINUĆI SE SLUŠA LI GA ITKO... DANI SU PROLAZILI... JEDNE JE VEČERI OSJETIO DA GA NETKO VUČE ZA RUKAV. OTVORIO JE OČI I UGLEDAO DJEČAKA.

DJEČAK MU SE OBRATI: "ZAR NE VIDIŠ DA TE NITKO NE SLUŠA? NIKADA TE NISU SLUŠALI, NIKADA NI NEĆE. ZAŠTO GUBIŠ VRIJEME?"

"VOLIM SVOJE BLIŽNJE, VOLIM LJUDE." ODGOVORO JE PRIPOVJEDAČ

"NA OVAJ SAM IH NAČIN HTIO USREĆITI."

DJEČAK JE REKAO: "LUD SI. PA ZAR SI IKOGA USREĆIO?"

"NE!" ODGOVORI PRIPOVJEDAČ

"ZBOG ČEGA SI ONDA TAKO USTRAJAN?" UPITA DJEČAK SUOSJEĆAJNIM GLASOM.

"PRIPOVJEDAM I NASTAVITI ĆU PRIPOVJEDATI SVE DO SMRTI... PRIPOVJEDAJUĆI, NEŠTO SAM SHVATIO." POGLED MU JE ZABLISTAO.

NADODAO JE: "PRIPOVJEDAM PRIČE ZATO DA SVIJET NE BI PROMIJENIO MENE." POGNUO JE GLAVU, ZATVORIO OČI I ZAPOČEO NOVU PRIČU....