14. O MRAVIMA I OSTALIMA

 

        Bio jedan veliki mravinjak. U njemu je mravinjalo na tisuće i tisuće mrava. Svaki je mrav nepogrešivo znao što treba, gdje treba, kad treba, i kako treba raditi. I svaki je disao, boravio u toj nepogrešivosti, nepogrešivo boravio.

        Jednom je krupna gladuš-zmija napala mravlju kuću. Budući je mravinjak bio velik, zmija se ustremila na istočni dio. Naprosto je usisavala mrave jezikom, kao poslasticu od najveće hranjivosti.

        Za to vrijeme sjeverni, zapadni, i južni dio mravinjaka i dalje je uredno mravinjao, poslovao ne obazirući se na grozomornoga uljeza. Mravi ta tri dijela radili su svoj posao nepogrešivo, bez ubrzanja i bez usporenja, čak bez osvrta; nesmetnuti sa zadatka, i nesmetani od proždirača. Još je čudnije što su se tako ponašali čak i mravi istočnoga dijela kuće: i oni su radili dok se moglo, radili odmjereno, besprijekornim kretnjama.

        Kako to nazvati?

        Ptice, pa i same zmije, nazvale su te mrave bezdušnima.

        Mravi su ptice i zmije nazvali neprosvijetljenima, koje će prva ozbiljnija nepogoda u životu skrenuti sa zadanoga puta.

 

        Nije nevolja u tomu što postoje smrtno različna gledanja mrava i ostalih. Već u tomu što raskol između spomenuta dva stava proizvodi što prezir, što ruglo, što mržnju - a samilosti, a uviđanja, ni za vrh ticala.

 

       Neznalica je onaj tko niti zna, niti želi znati da je drugomu njegova drugost prvija od svake druge drugosti.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)