KAD ZABORAVIŠ NEDJELJU

A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom
A naročito kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram raditi, i sretna sam . . .
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći!
Kad to zaboraviš kažem . . .
I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak;
U stvari, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom kutu, na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
pa raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš . . .
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini
I nježno se slivali jedno u drugo . . .
Kada, kažem zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me dobro zaboravio.

Gwendolin Brooks

Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su puni sjena prošlosti i nekog novog sna koji mi obuzima cijelo biće. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu vjerujući u zaborav, želeći ga. Vratih se jedne jeseni i prošetah trgom cvijeća.
Zaboraviti ljubav?
Tu nema zaborava, prava ljubav ostaje latentna vatra u univerzumu osjetilno- osjećajnog u nama.
LJUBAV, daj čudesni osjećaj je najljepši poklon samome sebi, ona je osjećaj koji nikada ne prestaje niti napušta, osjećaj koji hrani i grije, najsvjetlija zvjezda na noćnom nebu.
Moja vizija ljubavi te večeri oživi u svim njenim nijansama. Ljubav o kojoj sam pisala, koju sam sanjala i živjela sama. Osjetih je u povjetarcu i mirisu jeseni, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke na trgu cvijeća. Smješila mi se iz izloga knjižare. Zaustavih se.
Knjiga o kojoj sam godinama sanjala je stajala preda mnom. "Giordano Bruno ili zrcalo beskraja", priča o njegovom životu, sročena u svjedočanstvo njegovih zadnjih dva mjeseca života.
Misli se vratiše unazad u kupe vlaka kojim sam krenula u ovu novu pustolovinu života. Giordano Bruno je nekako uvijek prisutan u trenutku kada se emocije u mom tijelu pretvaraju u osjećaje, pojavi se uvijek na raskrižju mojih želja. Njegova vizija ljubavi postaje dodirljiva mojoj svjesti. Osjetih u tom trenu da sam u mladosti krivog čovjeka nazivala njegovim imenom, da sam vjerujući da mogu zaboraviti LJUBAV, zaboravljala samo tragove tuge koji su poslije prvih uzbuđenja ostali u meni.
dinaja
Giordano Bruno me ja svojom poetičnom knjigom "O herojskim zanosima" uveo u svijet istinske ljubavi i ja slijedeći njegove misli krenuh u potragu za izvorom iz kojeg ta čudesna energija izvire. Te večeri se prisjetih dječaka očiju boje sna i stranca kojeg sretoh u vlaku koji me je nosio prema jugu. Stranca koji je odnio knjigu "O herojskim zanosima", knjigu koju sam kao Bibliju uvijek nosila sa sobom.
Oči boje sna zasjaše u mom sjećanju i ja se zapitah:

Zar mu stranac iz vlaka nije sličniji?
Zar on nije utjelovljenje čovjeka koji je zokružio renesansu?
Zar mi on nije otkrio tajnu vode i poveo me na putovanje vremenom?
Je li to uvijek isti čovjek?

Oči ne varaju, one sjaje istinom.
Zar to nisu oči dječaka sa bezimene željezničke stanice?
Kupila sam godinama željenu knjigu. Čitajući je sam shvatila da cijelo vrijeme budna živim djevojački san. Giordano Bruno je svjesno otišao na lomaču ne dozvolivši da mu ukradu san.

"Ja sam još samo umoran. Ja sam još samo prazan." piše Giordano na Badnju veče svog zadnjeg Božića. "Još sedam dana do početka novog stoljeća, a možda mora proći još četristo, a možda i osamsto godina da ljudi razumiju ono što sam ja vidio i nisam imao vremena to i dokazati."

Osjetih ljubav u ideji koju nosim u sebi. Njegove misli su bile upućene nama, generaciji koja će četristo godina poslije njega lutati svjetom i dočekati početak novog milenija.
"Kakovi će oni biti?" pita se Giordano. "Čovjekova duša ne nestaje, ona živi u drugima. Ja ću biti duh, a moja duša piše tom čovjeku. Ovo je moj testament koji će preživjeti stoljeća. Ostavljam svoju viziju u nasljedstvo svim dušama sličnim mojoj. Trudit ću se da bude čitljiva za oči onih koji će lutati snovima u besanim noćima kao što sam ja cijeli svoj život lutao."

Čitajući njegove zadnje misli ja više nemogu razlučiti san od jave.
Zar je stvarno potrebno još četristo godina da Brunova istina postane i moja?
"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Upravo zbog toga su sve pjesme, koje sam nekada tebi pisao Morgano, danas misao o Diani, mojoj jedinoj istini. Boginjo, uvjek kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."

Osjetih uzburkanost sna u sebi, sna koji živim već godinama. Moja misao postade emocija u koju se slio dobro poznati lik dječaka sa željezničke stanice i osjećaj žeđi pređe u žudnju za novim susretom.
"Kada se ponovo vratim u život neću biti svećenik niti filozof, kada se vratim bit ću ljubavnik, tvoj ljubavnik draga moja Diana. Sve što sam ti napisao uzimam sa sobom, kao sakrament, kao molitvu, jer ona koju sam čekao nije došla."

"Žena koju je nazivao Morgana, ikonografija zla, Merlinova zločesta sestra, ga je izdala, ona je bila samo prolazno stanje, zabluda koja je u njegovim zadnjim trenutcima izgubila sjaj." pomislih čitajući njegove zadnje rečenice.
"Kraj je stigao. Zadnje sate života ću odživjeti otvorenih očiju. Vidjet ću naslaganu brezovinu i popeti se na nju i vidjet ću kardinala i prepoznati u njemu moju smrt. Poslije vatrometa, kada me zaokruži vječna tama moje oči će ostati i sjati kao zvjezde koje će potsjećati da sam bio.
"Leti mali galebe, leti k njoj, onoj koju ću uvijek tražiti i najviše voljeti. Reci joj da će moja slobodna duša letjeti stoljećima kada sutra jutrenjem poleti iz pepela. Neka me dočeka jednog podneva na raskršću želja. I neka u ruci drži knjigu "O herojskim zanosima". Jedino će ona znati da sam to ja."

To su njegove zadnje zapisane riječi, misao koja u sebi sadrži cijelu njegovu filozofiju o LJUBAVI. Osjetih uzbuđenje, čudesne, davno zaboravljene treptaje u sebi. Stranac iz vlaka je dječak očiju boje sna i on je u meni prepoznao djevojčicu sa perona bezimene željezničke stanice.

Svijet koji je izgubio dušu je samo loša kopija onog nekada idealnog modela. Takav svijet se vraća u kaos, u vrijeme prije vremena. Božanski osjećaj postojanja u svijetu snova dok oko mene tutnji život, je bila tajna želja mog djevojačkog srca. Na granici između sna i jave odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života.

Te večeri shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje unutarnje snage koja se krije u svakome od nas.
Vidljiva ljepota i osjećaj, koji me prožima osjećajući tu snagu, se sjedinjuju i daju oblik tom nevidljivom.

Prestadoh vjerovati u čvrstinu materije i ulazeći u labirint kristalnog svijetla moje svijesti, u svijet stvarnog postojanja vidjeh u sebi oči ljubavi, prepoznadoh svoju dušu u duši univerzuma. To je bio trenutak moje istinske ljubavi prema životu. Osjetih želju za sređivanjem zbrkanih misli iz kojih je počelo proizlaziti moje osobnog osjetilno- osjećajnog bogatstvo.

Predadoh vlast snazi mog utjelovljenog uma, udomih sve želje i težnje, i osjetih sjedinjenje svih energija u početak mog sazrijevanja u ženu koja uistinu voli.

Cijeli moj život, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, mi sada izgleda kao rijeka optičkih varki u kojoj svjesna zabluda i bezbroj laži određuju smisao i stav. Shvatila sam da će ono, što sam nazivala stvarnost,ostati jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim u sebi ljubav i treperenje života.

LJUBAV, ta latentna vatra vječnog postojanja, osjećaj koji je godinama tinjao iza mojih misli, buknu te večeri u meni plamenim jezicima i ja sretna utonuh u novi san.

Dali je moguće zaboraviti LJUBAV?