MANUEL GARCIA

 

Manuel Garcia, ponosni mlađahni otac

Bio je u četvrti poznat kao vrijedan čovjek.

Imao je ženu i obitelj, posao i budućnost

I sve se odvijalo po planu.

 

Jednog je dana Manuel Garcia, žaleći se na

bolove u trbuhu

Otišao u bolnicu da tome otkrije uzrok.

U tijelu mu je pronađeno kancerogeno tkivo.

Bez obzira na red po prirodnom zakonu.

 

Tako se Manuel Garcia iz okruga Milwaukee

prijavio u gradsku bolnicu.

Učinilo mu se da njegovih trideset devet

godina

Istječe poput pijeska u pješčanom satu.

 

"Kakav izbor imam?" - jadikovao je Manuel

Garcia.

"U osnovi dva" - kazao je liječnik.

"Ako rak ne liječimo kraj će brzo doći,

A liječenje je bolno i nema jamstva..."

 

I tako je započela Manuelova osobna odiseja -

Duge besane noći, ošamućenost lijekovima,

Odjek koraka po dugačkim pustim hodnicima

Koji mu odnose minute i sate.

 

Zbog spoznaje da ga nešto iznutra izjeda,

Manuel Garcia bio je očajan.

Rak mu  je već pojeo osamnaest kila

A sada je zbog lijekova gubio kosu.

 

Nakon devet tjedana terapije, liječnik je

obznanio.

Rekao je: "Manuel, učinili smo sve što je u

našoj moći.

Od ovog časa rak može krenuti na bilo koju

stranu;

To više nije u našim rukama već sve ovisi o

tebi."

 

Manuel je pogledao u zrcalo tužnog

prestravljenog stranca,

Tako blijedog, tako naboranog, tako

usamljenog, tako prestrašenog.

Bolestan, izdvojen, nevoljen -

Pedeset pet kila, bez kose.

 

Sanjao je svoju Carmen sa šezdeset,

bez njega,

Svoje četvero djece bez oca,

O kartanju četvrtkom kod Julija,

I svemu ostalom što nije učinio,

a želio bi da jest.

 

Probuđen od sna na dan otpusta

Struganjem nogu oko njgova kreveta,

Manuel je otvorio oči i pomislio da

još uvijek sanja -

Svoju ženu i četvero prijatelja

bez kose na glavi.

 

Zažmirio je i ponovno pogledao,

još ne vjerujući,

Pet sjajnih glava poredanih jednu kraj druge.

Do tog trenutka nitko nije izustio ni riječi,

No uskoro su se svi smijali do suza.

 

A glasovi su odzvanjali bolničkim hodnicima.

"Pardon, to smo učinili za tebe", -

rekli su prijatelji.

I odvezli su ga do auta kojega su posudili.

"Amigo, estamos contigo ves..."

 

Tako se Manuel Garcia vratio u susjedstvo

I zastao pred svojim stanom

s dvije spavaće sobe.

A četvrt je bila uobičajeno pusta za nedjelju;

Duboko je uzdahnuo i popravio šešir.

 

Ali prije nego što je ušao,

ulazna vrata su se otvorila.

Manuel je bio okružen poznatim licima -

Pedesetak dragih ljudi i prijatelja obitelji

Glatko obrijanih glava i riječi "Volimo te!"

 

Tada je Manuel Garcia, osoba s rakom,

Otac, suprug, susjed, prijatelj,

Stegnuta grla rekao: "Nisam govornik,

Ali nešto moram reći....

 

"Osjećao sam se osamljeno, ćelav, s rakom.

Sada ste uz mene, hvala nebesima.

Neka vas Bog blagoslovi

zbog snage koju mi dajete,

Da dugo živimo puni ljubavi."

 

David Roth