O IZGONU IZ RAJA

 

        Događa se te Silaznik siđe samo jednomu stvoru, na kratko. Događa se te siđe skupini ljudi, na dulje. Događa se te siđe za cio narod, za određen kraj svijeta. Događa se, te Bog u ljudskomu liku siđe za sve kontinente, za cijelo čovječanstvo, da bi s ljudima proveo cio ljudski vijek, poučavajući ih vlastitim životom.

Dugotrajne i znamenite silaske pamte skupine i narodi; zapisani su u svetim knjigama, i svojataju se kao nacionalno odličje. No silazak daleko od očiju svijeta, namijenjen samo jednoj osobi, ostaje tajnom. Ta jedna osoba to ne zna objasniti, i njoj se obično ne vjeruje. Samo Silaznik zna svoje pute i razloge, i ponekad ih kaže. 

Tako se jednom Gospod u ljudskomu liku pokazao jednomu gluhonijemom pastiru, koji je ljetovao sa stadom u planini. Unavadio se Gospod svake večeri navraćati u potleušicu toga pastira. Pastir bi spremio večeru – nešto povrća koje je, rutavo i samozvano, raslo uokolo; i k tomu mlijeko u raznim stanjima – mlijeko kao sir, kao sirutka, kao vrhnje, i kao uobičajeni napitak, zaslađen medom divljih pčela. Silaznik bi se dobro navečerao, još otpušio dva, tri dima s pastirom, i onda krenuo nekuda dalje u planinu. Pastir ga nikada nije na svojemu nemuštom jeziku pitao kuda će po nevidjelici. Smatrao je da Boga ne treba ni o čemu pitati, ako On sam ne dadne mig da Ga pitaš.

        Pastir je mislio da su Božji posjeti prirodna stvar, i da Bog dolazi i svima drugima. “Tko zna”, mislio je, “možda Bog kod drugih i zanoći, možda dočeka i zajutrak”.

        Jedne večeri Silaznik će pastiru:

        “Ti se skanjuješ da Me nešto upitaš”.

        Pastir tada postade svjestan da mu je na umu izvjesno pitanje, i da mu se vratio govor.

        “Pa dobro”, reče uživajući u vlastitu glasu, “i nije naročito važno, ali kad si mi dopustio, onda bih Te upitao... U koliko kuća ovako naiđeš, što na večeru, što na razgovor”?

        “Samo u jednu. U tvoju”, spokojno će posjetitelj.

        Pastir Ga zgranuto pogleda.

“Šališ li se”?

“Ne, zašto bih”?

Pastir umalo opet ne zanijemi. Misli mu počeše zujati po cijelomu tijelu, nesnosno:

        “Što je ovo? Jesam li ja Božji ljubimac? Jer zašto bi inače Bog...”?

        Da bi se do kraja uvjerio u Božje riječi, pastir sutradan siđe do prvih kuća u dolini i raspita se kod ukućana navraća li im Bogočovjek na večeru, ili možda na ručak. Oni se najprije zaprepastiše kad čuše gdje nijemi govori. Pastir im objasni da mu je Bog podario govor. I opet ih upita navraća li im Višnji na ručak, ili možda na večeru.

Oni mu tada rekoše da je pomahnitao od planinske samotinje, pa mu savjetovaše da porazgovori sa župnikom. Pastir se uputi do župnika pa upita i njega dolazi li mu Bog na večeru, ili možda na doručak. Župnik je ovo pitanje doživio kao neslanu šalu, i potjerao ga je iz župnoga ureda. Iz svega toga pastir je shvatio da Bog uistinu samo njemu dolazi.

        “Zacijelo sam ja neki svetac i bogougodnik”, reče sam sebi, penjući se natrag na planinu. “A oni što misle da sam lud, nisu vrijedni Božjega posjeta, eto”.

        Te je večeri Silaznik bio šutljiv i zamišljen, dok se pastir raspričao o onomu što je čuo od suseljana.

        “Zbogom pastiru”, reče na rastanku Bogočovjek. “Prijalo Mi je što se nisi čudio kad sam ti dolazio. Prijalo Mi je što si mislio da dolazim svima, i da je to prirodno. A sad Mi ne prija tvoje divljenje samomu sebi. I ne prija Mi što Mi nisi vjerovao, već si htio kod drugih provjeriti Moje riječi. Kao da ti drugi mogu reći bolje od Mene! Sutra Me ne čekaj s večerom. Ni prekosutra”.

        “Stani”! povika pastir. “Objasni mi zašto si dolazio baš meni? Čime sam to zaslužio – zacijelo jesam nečim?! Reci mi, molim Te, što je to? I što je rđavo u tomu da se time ponosim”?

        “To se ne može zaslužiti”, odgovori Bogočovjek. “Nisam ti dolazio zato što si sazdan od vrline, nego zato što se još nisi pokvario. Nisam ti dolazio zato što si pobožan. Dolazio sam ti zato što nisi sebe odvajao od Mene. Što si smatrao mogućim ono, što drugi smatraju nemogućim. Što Mi se nisi čudio koliko ni tvoje ovce. Prija Mi takvo nečuđenje, jer Me ono približava vama, kao i vas Meni”.

        Bog više nije navraćao u pastirovu kolibu.

 

        Pastir je kupio novu stolicu za Silaznika. Novu lulu. Zasadio gredice pitomoga povrća. Silaznik nije dolazio.

        Pastir je uzdisao:

        “Zacijelo je našao nekoga drugog tko Mu se ne čudi. A ja se više, jao meni, ne znam ne čuditi – o kakvu mi je štetu pričinio razgovor s ljudima”!

        Da bi se utješio, i Boga na drukčiji način prizvao, pastir je stao pripovijedati širom i daljom o svojim susretima s Njim: kakve su u Bogočovjeka navike, što On tu i tamo rekne, voli li više sirutku ili sir. Nitko mu nije vjerovao. Postao je seoska sprdačina. Na kraju, više ni on sam nije sebi vjerovao. Samo su ovce znale.

         

         

Pojmovnik, redom:

Pastir kad se ne čudi = Adam bez zmije.

Pastir kad se čudi = kad Adam okusi zmiju.

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST  (još neobjabljeno)