Dr.Zlatan Gavrilovic Kovac

Otok Cres otok je u vanjskom nizu Kvarnerske otocne skupine. Obala njegova je dosta slabo razvedena. Na zapadnoj su obali veci zaljevi Creska luka, Valun, Martinscica I luka Ustrine, a na istocnoj zaljev Koromacna. Od otoka Losinja odvojen je uskim umjetnim prolazom koji se zove Osorski tjesnac. U srednjem dijelu otoka Cresa izdvaja se prostrano Vransko jezero. Vransko jezero snabdjeva vodom gradic Cres I otok Losinj. Uz obalu izbijaju mnogobrojna podmorska vrela takozvane vrulje. Najveci broj naselja lezi na zapadnoj strani otoka. Glavno naselje je istoimeni gradic Cres. Uz poljoprivredne proizvode kao ulje, vino I povrce znatnu privrednu vaznost ima ovcarstvo I ribarstvo. Postoji I tvornica trikotaze u Cresu, a ribljih konzerva u Cresu I Martinscici. U okolici Osora dobija se kvalitetni gradevinski kamen. Od pocetka sedamdesetih godina posebno se razvija turizam sto je od znatne vaznosti za ozivljavanje zivota na otoku, a brodska i trajektna veza omogucuje povezivanje otoka sa kopnom, a isto tako uzduzna cesta od Porozine preko Osora povezuje otoke Cres I Losinj.

Otok Cres nastanjen je od prethistorijskog doba, a najpoznatiji su najstariji stanovnici Liburni. U antickin grcim izvorima nalazi se naziv Apsyrtides za otok Cres I Losinj. Za rimljana javlja se naziv Crexa, Crexi. Nakon propasti Zapadnorimskog carstva Cres dolazi pod Bizant. Potkraj X stoljeca nalazi se kratko vrijeme u vlasti hrvatskih vladara. Vjerojatno iz XI stoljeca potjece Valunska ploca, najstariji hrvatski spomenik na otoku, pisan glagoljicom. Od 1000 do 1358 godine otok drze Mlecani a onda dolazi pod vlast hrvatskougarskih vladara. Od 1409 do kraja prvog svjetskog rata nekoliko puta mijenja gospodare. 1920 Rapalskim ugovorom pripao je Italiji a od 1945 godine pridruzen je matici domovini a tako je I danas.

Gradic Cres, pak, glavni je turisticki centar otoka. U gradicu je tvornica ribljih konzervi, trikotaze I manje brodogradiliste. Sacuvana je goticko renesansna crkva iz 15 stoljeca s odvojenim zvonikom iz 16 stoljeca, venecijansko goticka palaca Petris iz 15 stoljeca, gradska kula sa satom iz 16 stoljeca. Osim brojnih sakralnih I profanih spomenika sacuvani su dijelovi starih gradskih zidina, obrambene kule I ulazna vrata. Naseljen je od prethistorijskog doba, a za vrijeme rimske vlasti postaje naselje. Novo srednjovjekovno naselje dobija 1332 godine I svoj statut, a 1459 postaje srediste mletacke uprave za otoke Cres I Losinj.Danas je poznat turisticki gradic

UKRATKO O FRANI PETRICU

Takoder se jos zove Petris I Petrisevic, a latinizirano Franciscus Patricius, a talijanizirano Francesco Patrizi. Jedan je od najvecih renesansnih filozofa roden u Cresu 25 .4. 1529 a umro je u Rimu 7.2.1597 godine. Medutim on je kao I njegova porodica porijeklom iz Bosne. Navodno da su Petrici bjezali pred Turskom najezdom I na koncu se nastanili a Cresu. Kao desetogodisnji djecak sudjeluje sa stricem Ivanom Jurjem, zapovjednikom galije, u ratu protiv Turaka u nasim I grckim vodama. U pocetku je samouk, a kasnije se skoluje u Mlecima na trgovackoj skoli, u Ingolstatu pod pokroviteljstvom rodaka Matije Vlacica, zatim studira u Padovi, prvo medicinu pa filozofiju. Luta po Italiji, provodi sedam godina na otoku Cipru kao upravitelj imanja. Vrativski se boravi u Veneciji, Padovi, Genovi, Barceloni baveci se neuspjesno trgovinom, novcanim posudbama I izdavanjem knjiga. Petnaest godina provodi u Ferrari predavajuci Platonovu filozofiju na tamosnjem Sveucilistu. Postaje clan mnogih talijanskih akademija. Godine 1592 na poziv pape Klementa VIII polazi u Rim da preuzme katedru Platonske filozofije. Tu nakon pet godina napornog rada umire a pokopan je u crkvi svetog Onofrija u grobnici Torquata Tassa s kojim je polemizirao oko estetickih stavova. Prema obiteljskoj legendi Petrici su bili doselili iz Bosne bjezeci pred Turcima. Mletacka vlast 1563 medutim naziva Petrice Hrvatima, a sam je Frane Petric za studija u Padovi bio dva puta vjecnik studenata iz Dalmacije. Pred samu smrt zatrazio je da ga prime za pravog clana-bratima zbora svetog Jeronima u Rimu pri cemu je morao dokazati da je podrijetlom iz ilirskih krajeva I da poznaje hrvatski jezik.

Sezdeset Petricevih djela, sto objavljenih sto u rukopisu ,govore o golemoj raznovrsnosti I zahvacaju podrucje filozofije, knjizevnosti, povijesti, teorije glazbe, vojnistva, matematike, zvjezdoznanstva, meteorologije, oceanografije I medicine. Pisao je na latinskom I talijanskom te prevodio s grckog na latinski Prokla, Filopona, apokrifne tekstove Zoroastra I Hermesa Trismegista. Najznacajniji je Petric kao filozof I on se razvijao u atmosferi progona I oporbe. Venecija je nepokornim Petricima natrpala grijeh hereze. Ujak Petricev optuzen je kao luteran I osuden je na dozivotnu robiju I napokon utopljen u moru. Otac njegov Stjepan, gradski sudac, osuden je na izgon iz grada I do smrti ostaje u progonstvu. Glavno djelo Pertica jest Nova sveopce filozofija I ona je naisla na veoma ostru kritiku ortodoksnih teologa I crkvenih krugova I dolazi na Index zabranjenih knjiga. Samog je pisca od progona zastitilo prijateljstvo sa papom Klementom VIII. Petriceva knjiga Nova sveopca filozofija nastala je 1591 godine I stampana je prvi puta u Ferrari. Po tome se kao I po svome radu La citta felice Petric ne razlikuje mnogo od drugog velikog bosanskoga pisca Hasana Kafi Pruscaka koji predstavlja najznacajniju licnost u znanstvenoknjizevnom I intelektualnom zivotu bosanskih muslimana posljednjih decenija 16 I pocetkom 17 stoljeca. Slicno kao I Petric Hasan Kafi Pruscak svoje je istaknuto mjesto u kulturnoj povijesti Bosne svoga vremena stekao svojim plodnim I mnogostrukim znanstvenoknjizevnim I kulturnoprosvjetnim radom kao I svojim zaduzbinama od kojih neke I danas postoje. U tom smislu Kafijevo djelo pod imenom Usul al-hikam fi nizam al-alam ili u prijevodu Temelji mudrosti o uredenju svijeta koje je nastalo u Pruscu 1596 godine dakle svega 5 godina kasnije nego sto je Petriceva Sveopca filozofija gotovo da sasvim jasno pokazuju teoretsku I filozofsku preokupiranost obojice filozofa koja je toliko zacudujuce srodna da se danas ne mozemo oteti dojmu da je rijec o ljudima koji posticu iz istog kulturnoga I zavicajnoga kruga.Medutim ima takoder i autora koji smatraju da je ta srodnost Petrica i Pruscaka prije stvar vremena Renesanse koje je nosilo nove i originalne ideje u svome osamostaljivanju u odnosu na anticke i srednjovjekovne autoritete, da je Petric u bitnome ostao vezan za svoj rodni Cres a kasnije za Italiju odnosno za Mediteran iz kojega je potekao i kojemu je zrtvovao cijeli svoj zivot i svoj teoretski i filozofski rad.

Evo, danas, nam je progovoriti o velikom Frani Petricu I njegovoj Sveopcoj Novoj Filozofiji koja predstavlja,zapravo, kamen medas za sve daljnje prirodne filozofije u Hrvata. Isto tako mogli bismo rijeti da taj interes Hrvata za vlastitu filozofiju treba sto vise njegovati I na tom interesu sto vise uznastojati I stonorijet popularizirati jer se u ovom dobu sporta I masovne kulture moze izgubiti svaki uvid na ta velika pregnuca nasijeh ljudi koji su kroz teska stoljeca nosili I gurali filozofijsku misao dalje I bez cijeg udjela nije moguce razumjeti razvoj zapadne znanosti I filozofije u Europi. Medutim, cinije nam se da danas stvari stoje drugacije I da se u domeni povijesti znanosti I filozofije javljaju mnogi imitatori, prevaranti i sarlatani koji hoce uniziti nas doprinos svjetskoj obrazovanosti I to medu Hrvatima samim I to bas prema rijecima: Tu sei molto attiva:d’inverno pattini sul ghiacco, in primavera giochi a tennis, poi fai parte della squadra di pallacanestro, e adesso scopriamo le tue ambizioni letterarie. Onda mozemo zamisliti kakve su im te literarne ambicije I koliku one vrijednost imadu i kako pogubno mogu utjecati na jos nejake duse nasih mladica I djevojaka kojima bi prva zivotna zadaca bila ovladavanje prirodnim spoznajama I znanjima kako bi postigli mir kreposna I slobodna zivota. A da je tome tako najbolje nam pokazuje slucaj Petriceve Nove Sveopce Filozofije jer se u Hrvata cekalo gotovo cetiri stoljeca na objavljivanje naseg prijevoda ove filozofije te kao da nije postojao interes od ranije da ovo djelo ugleda svjetlost dana kada za to bijase vrijeme nego, kako rekosmo, ostadosmo u neznanju za mnoga stoljeca I prosto vapijesmo za jednim relevantnim prijevodom ovog naseg ucitelja u Rimu koji ucase mnoge pa I jednog Giordana Bruna koji opet Petricu dugujase mnogo ali o njemu rece sve najgore. Naime, postoje danas tri izdanja ovog Petricevog djela, prvo izdanje Nove Sveopce filozofije izdano je u Ferrari godine 1591, drugo u Veneciji 1593, a trece hrvatsko izdanje u Zagrebu 1979 godine I to s nekim manjim razlikama I ovdje valja istaknuti da je ovo trece zagrebacko izdanje prvo izdanje ovog Petricevog djela na jedan zivi jezik. I mi danas znademo koliko je doprinos Petrica europskoj filozofijskoj misli, koliko je taj doprinos velik I znacajan da nam se cini da nas Petric zasluzuje I vise nego sto je slucaj.

Ja sam ime Frana Petrica ili latinizirano Franciscusa Patriciusa I njegovu Nova de Universis Philosophia vec ranije spominjao u kontekstu spora, rasprava I polemika o tome tko je zapravo otkrivac infinitezimalnog racuna koji spor datira jos od 18 stoljeca kroz spor o prvenstvu izmedu Newtona I Leibniza. Ova vjerojatno najslavnija kontroverzija u povijesti znanosti moze biti jedinstvena I po tome sto niti Hrvati nijesu nje postedeni I to upravo s obzirom na presudne utjecaje mislilaca talijanske renesanse medu kojima I naseg Frana Petrica prema literaturi I filozofiji kembridskih neoplatonicara. A da je tome tako dovoljno je kriticki sagledati prva poglavlja takozvane Petriceve Pancosmie gdje se raspravlja o fizickom prostoru, o matematickom prostoru I djelovanjima medu njima I beskonacnosti I u kojima knjigama ne samo sto se objasnjavaju I pretresaju pocela tijelesnog svijeta nego se ona potkrepljuju I geometrijskim dokazima, a izlaze se I ustroj I tvorba cijelog tog svijeta. Tako ovdje Petric raspravlja o prostoru, kontinuumu, beskonacnosti, geometriji, aritmetici, simetriji, paralelnim linijama, nagibnim linijama, pravim linijama koje se doticu I jos mnogim drugim pitanjima tako da danas upravo zacudno djeluje kako je ovdje posrijedi jedno posve aktualno misljenje koje kani modernim rjesenjima tako da vec slobodno mozemo naseg Franu Petrica shvatiti prethodnikom jednog Sakijerija, Rimana I Lobocevskog, a s obzirom na pitanje utjecaja na kembridske neoplatonicare I prethodnikom jednog Issaca Barowa, Newtona I Leibniza. Stoga mozemo reci da ovo Petricevo djelo predstavlja svojevrstan reprezentativni lik znanstveno sintetickog izraza renesansne filozofije koja nosi svo to bogatstvo kulturnopovijesne proslosti na nacin da otvara I nove vidike kojima ce se kretati filozofski I znanstveni duh prema novovjekovnim strujanjima I nadolazeci novi rad. Sam naslov Nova de Universis philosophia ukazuje zapravo na to da se radi o necem novom u nasem poimanju svijeta sto I sam Petric u predgovoru naglasava pisuci da se radi o "raspravi kakovu nitko prije njega nije sastavio" odnosno da je rijec o djelu "koje je divljenja dostojno po obilju predmeta, drevnoj novini, raznovrsnosti dokaza, istini, neobicnosti I ucestalosti metoda, po sustavnom poretku, postojanosti razloga, tezini sudova, sazetosti izrijeka I jasnoci rijeci". Radi se, dakle ,o jednom posve novom utemeljenju filozofije koje ide daleko dalje od njegovih prethodnika platonika poput Marsiglia Ficina ili Picca della Mirandole ili Telesija jer je kod Petrica za razliku od drugih kod kojih je Bog nesto nadosjetno I daleko od nas u odvojenom svijetu , Bog harmonije iz koje rezultira sva ljepota I stvaralastvo, te je prema tome Bog u cijelom svijetu nazocan I kod stvaraoca I kod stvorenog, dusevna supstancija potencijalno nazocna u svemu onom najmanjem kao I najvecem, upravo apsolutno imanentan. Jedan nepromjenjiv zasvagda stvoreni svijet bio bi, prema Petricevom misljenju, mrtav univerzum. Zivi I zivuci univerzum mora u svojoj unutrasnjosti predstavljati proces postojane promjenjivosti. U ideji od "jednog sve", ab uno omnia, ili od "jednoga prvotna jednoca", ab uno unitas primaria, znaci upravo "svejedinstvo", unomnia, stvari I oblika, materije I duha a to ce reci jedan zivotni dah koji sve pokrece I prema kojem sve jest to sto jest.

Ili kao sto Petric kaze: "Prije Prvoga nista, Poslije Prvog sve, Sve od pocela, Od Jednog sve, Od dobroga sve, Od Boga jedno-trojednog sve, Bog Dobro, Jedno, Pocelo, Prvo – sve je to isto, Od Jednog prvotna Jednoca, Od prvotne Jednoce sve ostale jednoce, Od jednoca biti, Od biti zivoti, Od zivota umovi, Od umova duse, Od dusa naravi, Od naravi svojstva, Od svojstava oblici, Od oblika tijela, A sve je to u prostoru, Sve je to u svijetlosti, Sve je to u toplini, S pomocu njih pripravlja se povratak Bogu, To nek bude istinski cilj I svrha ove nase Filozofije."Bitak je jedan I ocituje se u svemu bivstvujucem, a to se bivstvujuce pokrece u svesvjetlu: "Svjetlo I svjetlost je Zoroastrov zivotni oganj".Panaugia - to ime jednog od cetriju problematski odijeljenih podrucja Petriceve Nove Sveopce filozofije nosi adekvatno grcko nazivlje, a to prvo je Panaugia I taj je pojam posuden od Filona Aleksandrijskog a prevodimo ga danas na hrvatski jezik rijecju "svesvjetlost". Dakle, svjetlost je ovdje misljena kao osnovica svega sto jest I postoji identitet svjetlosti, topline I svjetske duse kao identicnih faktora sveukupne zbilje. U pocetku izlaganja svoje filozofije Petric istice po cemu se filozofska misao razlikuje od svega drugog ljudskog spoznavanja I znanja, pa stoga I njen pocetak mora biti drugaciji negoli spoznaje kakvijeh iskustvenih znanosti I nauka; Philosophia, studium est sapientiae, Sapientia, universitatis est cognitio;Filozofija je ucenje mudrosti. Mudrost je spoznaja Sveukupnosti; Sveukupnost svih stvari zasniva se na poretku, Rerum universitas ,constat ordine. I upravo ta spoznaja sveukupnosti, ta misao cjeline naseg znanja osnovna je karakteristika svekolikog filozofskog misljenja. Stoga Petric kaze: Philosophia ergo, lucis, luminis, admirationis, contemplationis proles est verissima, Filozofija je dakle najistinskije cedo svjetla, svijetlosti, divljenja, razmisljanja. Pa I ova svesvjetlost imade svoj izvor u prvoj svjetlosti, lux prima ili prasvjetlosti. Sveukupno svjetlo imade dakle izvoriste od jednog prvotnog, bezgranicnog svjetla koje Petric nazivlje empirej, a to je jedan drugi svijet prvotniji od kojeg potjece sve, sam je bestjelesan I od njega je sve tjelesno, svaka se mnozina rada od Jednoce, pa stoga sve proizlazi iz Jednog. A ta je jednoca prasvjetlo. Prasvjetlo obasjava citav svjetki prostor ili kao sto Petric kaze: "sve svjetlosti potjecu od nebeskog svjetla, a ono se po Zoroastru naziva empirej a po Filonu panaugia" I nesto dalje :"Po mnjenju Platonova slusatelja, svjetlost biljne duse potjece od osjetne svjetlosti. A ta opet od svjetlosti uma, a ta od beskrajnog svjetla prvotnog uma." To se prvotno svjetlo ocima ne vidi nego tek duhom poima, a u iskustvenom svijetu vid je osnovno spoznajno izvoriste a odatle se spoznaja svjetla uzdize do Oca sve svjetlosti od kojeg sve potjece I kojemu se sve vraca

Vidimo ovdje ,dakle ,da se ovo Petricevo misljenje razlikuje od teorija kakve su bile razvijane u antickoj Grckoj ,recimo kod Aristotela, pa I od onih teorija kakve nalazimo kasnije kod muslimanskih mislilaca koji su radili u pravcu razvoja geometrijske optike u srednjem vijeku. Isto tako, ovo se misljenje razlikuje od kasnije vrlo uticajne teorije svjetlosti kakvu je formulirao Newton na primjer, a onda dodatno preinacio Albert Einstein u 20 stoljecu. Jer prema Newtonu o svjetlosti se mozde drugacije govoriti. Na temelju njegovih eksperimenata refrakcije svjetla kroz staklenu prizmu on zakljucuje da se bijelo svjetlo sastoji od zraka razlicitog indeksa loma I da je boja svojstvo svjetla a ne svojstvo koje dolazi od refrakcije kroz materiju pa je tako Newton svjetlo poimao kao roj cestica koje se krecu u vakumu odredenom brzinom. Kasnija je teorija Einsteina tome pridodala svoje poimanje svjetlosti u smislu paketa energije ili fotona I ta teorija danas suvereno vlada nasim poimanjima prirode svjetlosti. Mi, medutim, jos smo daleko od toga da mozemo dati ispravan odgovor na pitanje o svjetlosti pogotovo ako imamo u vidu filozofije kao onu Petricevu jer tamo gdje prirodne znanosti, gdje znanost uopce zastaje pred stvarima I problemima I ne moze vise ici dalje zato sto dalje od te tocke ne ide ne samo njeno tumacenje vec cak niti principi njenog tumacenja tu u stvari filozofija preuzima stvari I probleme I razmatra ih na svoj nacin, na nacin koji je sasvim razlicit od onog kojeg primjenjuje znanost. Jer znanosti objasnjavaju stvari u odnosu jednih prema drugima ali svagda ostavljaju nesto neobjasnjenim.U matematici to su na primjer prostor I vrijeme, u fizici, mehanici I kemiji to su materija, kvalitet, prvobitne sile, prirodni zakoni, u botanici I zoologiji to su raznovrsnost vrsta I sam zivot, u povijesti to je ljudski rod sa svim svojim osobinama misljenja I htijenja. Filozofiji ,medutim, svojsveno jest da nista ne pretpostavlja kao poznato vec joj je sve u istoj mjeri strano I za nju je problem ne samo odnosi pojava vec I same pojave pa I sama logicka struktura zgrade znanja dok se znanosti zadovoljavaju da sve svedu na relacije I odnose. Jer, kao sto rekosmo, upravo ono sto znanosti pretpostavljaju, sto stavljaju u temelje svojih objasnjenja I postavljaju kao svoju granicu, jest pravi problem filozofije koja, prema tome, tamo pocinje gdje znanosti prestaju. Tako je I u pitanju svjetlosti jer sadrzaj znanosti jest svagda medusobni odnos pojava svijeta, medutim ,nije pitanje ZASTO koje vazi I znaci samo na temelju ovog osnovnog nacela. Dokazi odnosa medu pojavama u znanostima zove se objasnjenje. Prema tome, objasnjenje nikada ne ide dalje, ono se ogranicava na to da pokaze predstave u uzajamnom odnosu oblika. Ako je objasnjenje dotle doprlo onda se dalje ne moze pitati zasto jest dokazani odnos I to jest onda ono sto se upravo I ne moze drugacije predstaviti, sto ce reci da je on forma svake spoznaje. Svako objasnjenje koje ne upucuje na neki odnos za koji se dalje ne moze traziti nikakvo zasto ostaje pri nekoj pretpostavljenoj biti, necemu nejasnom na cemu mora najzad da se zaustavi svako prirodoznanstveno objasnjenje. Ako tako promatramo stvari onda vidimo da ove nove I posve moderne teorije svjetlosti zapravo mozemo shvatiti zabludama, kada se poricuci zivotne sile I sile svesvjetlosti hoce objasniti pojave zivota I svekolikog svijeta fizikalnim I kemijskim silama ili mehanickim djelovanjem materije, polozaja , oblika I kretanja "izmastanih atoma". Shodno tome cak bi svetlost bila nekakvo mehanicko titranje ili cak gibanje imaginarnog etera koji se u tom cilju postulira I koji ,kako bi to Schopenhauer rekao ,"udara po zjenici gdje onda na primjer 483 bilijuna udaraca u sekundi daju crvenu boju, a727 bilijuna udaraca ljubicasti itd. Onda bi zar ne ljudi slijepi za boje bili oni koji te udarce ne mogu da broje? Takve grube, mehanicke, demokritske tupave I zaista cvornovate teorije su zbilja dostojne ljudi koji, pedeset godina poslije Goetheova Ucenja o bojama jos vjeruju neutronima homogene svjetlosti I koji se ne stide da to kazu. No oni ce iskusiti da ono sto se djetetu, Demokritu ,oprasta da se to ne moze oprostiti zrelom covjeku. Mogli bi oni jednom I sramno da zavrse ali u tom slucaju svak se na prstima odatle udaljuje praveci se kao da tu nije ni bio."

Petriceva se metafizika prirode suprotstavlja ovoj znanstvenoj slici I Petric prije svega kriticki raspravlja o Aristotelu. On smatra da je neodrziva Aristotelova znanost o elementima kao jednostavnim tjelescima. Ta jednostavna tjelesca postaju prema njegovoj Novoj filozofiji jednostavna opcena svojstva koja su osnovica svim posebnim prirodnim stvarima kao svjetlo, toplina, prostor I tekucina. Medutim ,o svjetlosti treba razmisljati drugacije u smislu kojeg Petric istice kao : "Od svjetla I svjetlosti ni jedna stvar nije ni ljepsa ni radosnija" ili na jednom drugom mjestu: "A cijeli je ovaj nas svijet , sudionistvom u svjetlosti, I vidljiv I lijep."

"Od svjetla, velim, kaze Petric, koje je slika samoga Boga I njegove dobrote, koje obasjava sve podrucje iznad svijeta, sve ono sto je okolo svijeta I ono sto je od svijeta, koje se po svemu proteze, svime se razlijeva, sve prozima. Prozimajuci sve, ono oblikuje I tvori. Sve ozivljava. Sve sadrzava. Sve odrzava. Sve okuplja. Sve ujedinjuje. Sve razdvaja. Sve stvari koje jesu ili svijetle ili griju ili zive ili postaju ili se hrane ili rastu ili se usavrsavaju ili se gibaju- sve njih sebi svraca. Svracene prociscava. Sve usavrsava. Sve obnavlja. Sve uscuvava te cini da ne isceznu u nista. Svih je stvari I broj I mjera. Svjetlo je najcistije od svih stvari. Nepromijenjeno, nepromjenjivo, neizmjesano, neizmjesljivo, neukroceno, neukrotljivo. Nicim nije oskudno. Svime je bogato. Zeljeno od sviju, svima pozeljno. Ures nebesa. Ures svih tijela. Nakit svijeta. Ljepota svijeta. Radost svijeta. Smijeh svijeta. Od njega pogledu nije nista milije. Nista dusi radosnije. Nista zivotu pogodnije .Nista spoznaje dolicnije. Nista korisnije za djelovanje. Bez njega bi sve pocivalo u tmini, samo sebi nistetno, a nama nepoznato. Stoga to svjetlo (lux) (jest) prvotni uzrok svega razmisljanja."

Nas veliki Frane Petric stoji sa svojom Novom sveopcom filozofijom na prijelazu svjetova I usao je u europsku povijest filozofije kao osebujni I dosljedni filozof koji se suprotstavljao tradicionalnim oblicima misljenja. Njegova borba za slobodu individualnog misljenja I djelovanja, njegov hrabri stav spram prezivjele filozofske I znanstvene tradicije osebujna je karakteristika ovog, slobodno bismo mogli reci, jednog od vodecih renesansnih mislilaca. Stoga ne iznenaduje da u svojoj borbi sa autoritetima a za autonomiju filozofskog znanja I slobodu misljenja on ucenje koje se pokriva tradicijom I starim autoritetima naziva nazoviucenjem. I kao da nam ponavlja Mateja : "Vase svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vasa djela ljubavi te slave vaseg Oca nebeskog".