Kako je Zlatan spasio jednu bebu

　

　

Da u mome neboderu nije sve bilo bas na svome mjestu I da je bilo svakojakih ljudi I olosa najbolje pokazuje slucaj jedne bebe. Bijase na mom 14 katu takoder jedna nesredena porodica koja je imala jednog hostaplera. Ovaj je non stop vozikao svoj motor a I ja bih se znao provozati sa njime na strasnjem sjedistu siroko otvorenih nogu jer me je bilo strah da mi noge ne upodnu medu sipke straznjeg kotaca. On je kasnije postao svercer a najvise je svercao teatarskim I kino kartama a onda se kao sasvim mlad covjek ozeni, pa rastavi a ja ga zadnji put sretnem sa jednom zenom, isto tako olosem, sa kojom je imao jednu malu bebu. Nas 14 kat je po svemu sudeci bio prilicno visoko, mozda nekih pedesetak metara od razine mora, a gradevinski je prilicno sigurno izveden ali ipak ne toliko sigurno da bi svaki korak bebe bio bezbjedan. Naime, nas je neboder bio predviden da izdrzi velika seizmicka pomjeranja I mislim da je bio previden maksimalno za 12 stupnjeva Richtera ili Merkalija ne znam sada tocno, ali jeste 12 stupnjeva, a onda za vrijeme bura pokazivao je takva svojstva da se lagano njihao na vjetru a ja sam to mogao prepoznati po blagim kruznim kretnjama naseg najveceg lustera. A ako biste se skoncentrirali mogli ste osjetiti to njihanje I meni bi se zavrtilo u glavi. Na nasem zajednickom balkonu koji je povezivao citav kat bila su velika armirana stakla ali izmedu njih I osnove zgrade bijase jedan maleni prostor odakle se kao kroz pukotinu moglo gledati nanize dok je na krajnim rubovima balkona bila velika I cvrsta metalna mreza koja je na svom lijevom kutu tvorila nezasticeni prostor mozda I tridesetak, cetrdesetak centimetara velik. I ta je majka svoju bebu ostavila na tome balkonu da se ta beba slobodno igra I puzi a onda zatvorila vrata svoga stana I stala pripremati rucak. I ja sam liftom naisao bas u trenutku kada se ta mala beba puzeci nadvirivala nad abysem na opisanom praznom prostoru mreze ali sa suprotne strane tako da mi je trebalo vremena da dodem do nje. I ja nisam potrcao niti ispustio bilo kakav zvuk nego sam se prisunjao dok je moja susjeda Gvozdenovic u tom trenu naisla I pogledala na gore sva uznevjerena I u ocaju, i nasi se pogledi susretose, a ja dohvatim bebu koja je nesto gugutala pa je kao malu pahulju stavim sebi na grudi I stanem joj tepati :"Mikicu mali" - jer tako ja tepam. I odnesem tu bebu njenoj mami I upozorim je da bi trebala pokazati mnogo vise brige za svoje dijete. Ona stane nervozno larmati I nerazumljivo pricati a ja odem. Tako sam ja spasio bebu.

　

　

　

　

xxx

Moja majka je jako voljela takozvane "japanske ljubicice" mada su one bile prilicno tesko uzgojive I ja nas stan na cetrnaestom katu pamtim po tim ljubicicama I jednom lijepom fikusu koji je krasio nasu primacu sobu.

Xxx

　

　

Moj otac, za razliku od onih u JNA koji nisu znali promijeniti zarulju na lusteru, je nakon "stranca" odnosno plovidbe pod stranim zastavama sebe zaposlio na odrzavanju naseg nebodera I sve poslove u svezi sa time on je besprijekorno radio od manjih popravki liftova do brava na vratima. Kasnije je pak takoder I honorarno zaradivao kao tehnicko lice zaposleno na odrzavanju parnih kotlova centralnog grijanja jednog vojnog naselja u Splitu. Moj otac je stalno radio.

　

　

　

O drugim ljudima

　

Porodica Durisic stanovala je u Splitu u naselju do nas. Njegov sin, sin Radivoja Durisica ili takozvanog "Rafe" isao je sa mnom u srednju pomorsku skolu. Zvali su ga "Braco" pa sam ga I ja tako zvao. Bio je visok, vitak , crn mladic koji nikada nije imao problema sa djevojkama ali je imao porok droge tako da je u jednoj epizodi poludio pa onda nasilno hospitaliziran. I to na nacin da su bolnicari upotrijebili brutalnu silu tako da ga to u neku ruku i"slomi". I sve se to dogadalo pred ocima njegove majke. On nikada nije uspio da se barem kako tako sanira nego je svagda ostao beznadezni slucaj. Ja sam opet cesto znao sa njim provoditi dane jer on na koncu vise nikoga nije imao za drustvo. Rafo pak je bio astronom I predavac astronomske navigacije na Visoj pomorskoj skoli danasnjem Pomorskom Fakultetu u Splitu I ja sam trebao da ga nasljedim na njegovoj katedri I na Institutu za geodeziju. Ali trebalo je studirati astronomiju u Beogradu sto sam ja nekako izbjegao otisavsi prvo u Zadar a kasnije u Zagreb. On je znao toliko biti okupiran formulama da ih je nesvjesno znao pisati na dlanu svoje lijeve ruke. Neobicno je cijenio Newtona kojem je on bio uzor nebeske mehanike za razliku od Einteina kojeg je vise drzao teorijskim filozofom a manje astronomskim i navigacijskim praktikom. Mislim da je kao otac bio jako tezak. Njegova najstarija kci kasnije je zavrsila gradevinske studije u Zagrebu kao jedan izuzetan student a bila je poznata I po svom otkricu specijalne vrste betonske smjese koja je mogla naci siroku primjenu u praksi ali tada za to nitko kod nas nije bio zainteresiran. Druga, mlada kci, bila je prodavacica cini mi se I bilo joj je najvaznije da se uda. Njihova majka bila je iz hrvatske porodice Novak porijeklom iz Trogira I oni su znali, citava porodica , doploviti do Trogira svojom lijepom motornom barkom. A kako sam ja bio prilicno njima blizak to sam ja znao zloupotrijebiti njihovu gostoljubivost na nacin da bih znao krisom "posuditi" njihov motorni camac na neko vrijeme oplovljavajuci citav Marjan a takoder se znalo desiti da sam taj camac ,koji je imao jednu lijepu kabinu sa dva kreveta, znao koristiti kao privremeno ljubavno gnijezdo u kojem provodim intenzivne seksualne trenutke sa Lidijom Masovcic koja bijase jedno vrijeme mojom djevojkom. Inace obitelj Novak imala je uske porodicne veze sa Marinkom Gruicem dugogodisnjim najblizim suradnikom Vladimira Bakarica koji je bio zaduzen u Hrvatskoj za pitanja javnosti I informiranja. Medutim je sa vremenom ta njegova popularnost jenjala I konacno presla u otvorenu mrznju velike vecine zagrebackih I hrvatskih novinara jer da je toboze Marinko Gruic unistio hrvatsko novinarstvo I novinsko izdavacku kucu Vijesnik. Medutim to nije bilo tocno. Dakle, ta je Lidija bila iz poznate splitske porodice Masovcica I isto tako po nekoj liniji rodica moje najvece ljubavi Blanke Uvodic, bijase lijepa ali je imala kompleks kako ima kratke noge sto nije bilo tocno. Njena familija u Splitu je bila poznata po tome sto je iz nje potekao prvi covjek javno zaduzen za brigu oko javne rasvjete negdje na pocetku proslog stoljeca I zbog toga razloga njega je gradonacelnik Splita zvao "vasa svitlosti". U istom kvartu do Lidije stanovala je druga moja djevojka Versic Asja. Ona je isto kao I Lidija svirala klavir a takoder je bila I balerina Hrvatskog Narodnog Kazalista u Splitu. Ona je pak bila jedinica I iako neobicno zgodna pokazivala je znakove emotivne nezrelosti I pretjerane fantazije koja ju je onemogucavala u svakodnevnom zivotu I radu. Ona je kasnije odlucila studirati sociologiju I iako bijasmo kolege na istom studiju ja joj se nikada nisam javio niti sa njom imao neke veze a razlog bijase taj da je njoj radije bilo stalo do savjeta njene majke nego do nase relacije. Sasvim suprotno, moja filozofija je od rana bila sto prije se osamostaliti u odnosu na roditelje. Medutim su mnogi iz moje generacije radili drugacije ostajuci na teret svojim roditeljima I mnogo godina kasnije kao sto je to na primjer bio slucaj I sa Vjekom Santricem koji se u regresu I strahu od rata vratio svojim roditeljima u Split ili kao sto je isti slucaj bio I sa mojom bivsom zenom Alicom koja se isto tako nakon neuspjela braka regresivno vrati svome ocu. Svasta! Postojala je jos jedna balerina u mome zivotu a to je bila Dragica Milosevic kojoj je umjetnicko ime bilo Nadezda. Ona je bila skolska kolegica moje sestre dakle bila je dvije godine starija od mene. Ona bi mene uzela za ruku pa bi me odvela do "Mornara" I to u sred dana kada bijase najveca guzva, a onda bi se skinula u svoj bikini kupaci kostim pa sa mnom prosetala po kupalistu na opcu zavist stotina mladica. Bila je izuzetno zgodna I lijepa I iskljucivo je radila kao profesionalna balerina HNK u Splitu. Ona je kasnije relativno tesko prosla u zivotu uostalom kao I mnogi drugi. Medutim najveca zalost je ta da je nasa patnja bila ponajvecma prouzrocena medunacionalnim I etnickim razlozima I nerazumijevanjem sredine za osobe kojima nacionalni background ne odgovara statistickom prosjeku. Tako se dogodilo I meni , tako se dogodilo I mnogima drugima a tako se dogodilo I Dragici I ona se psihicki slomljena sa svojom malom djevojcicom Lanom nakon dugog egzodusa vrati iz Novog Sada ponovno u Split. Sanja Kurta bila je takoder moja dugogodisnja prijateljica kao I Andelina Ilic I njih dvije kao I Branka Rogosic bijahu moje najvece prijateljice dugo vremena. Split je u to doba sredine sedamdesetih godina bio prepun mladih ljudi koji su uzivali sretno djetinjstvo pod okriljem nase mornarice. Svagda je bilo prepuno djece na igralistima, bazenima, ispred nasih naselja I ja opcenito mislim da su svi a ne samo vojna djeca uzivali blagodeti sedamdesetih. Bijase jedno vrijeme jako popularna zabava voznja rosulama tako da bismo se u grupama vozali niz strmine nasih ulica, pa voznja karicima, pa onda u to vrijeme stane bivati jako popularan "pony" bickl kojeg smo svi vozali, pa onda igre hokeja sa drvenim stapovima koje smo sami izradili a kao plocica sluzila nam je prazna konzerva pastete "Gavrilovic", pa onda za Bozic I Novu Godinu takozvani "Garbit" a to bijase jedna supstancija koja je kada se namoci pljuvackom ispustala opasne plinove. Tu smo materiju stavljali u prazne konzerve na cijem dnu je bila probusena jedna rupica na koju smo dovodili plamen sibice I onda bi odjeknula snazna eksplozija a poklopac bi tada odletio jako daleko. Pa onda razne takozvane "tondine" koje su takoder pucale. Bijase takoder jako popularna kosarka, nogomet, rukomet, vaterpolo I plivanje. I ja opcenito I mislim da je bivsa Jugoslavija u ovim sportovima bila izuzetna ukoliko uzmemo u obzir velicinu zemlje u konkurenciji sa daleko bogatijim I vecim zemljama. Razlog tome bijase popularnost masovnog amaterskog sporta koji je svima bio dostupan kroz skolska igralista i bazene iz koje mase se onda profilirao tanak sloj izuzetnih sportasa. I ja danas mislim da je ova koncepcija masovnom amaterskog sporta najbolja opcija posve suprotno stajalistima o nuznosti profesionalizacije I u ovom podrucju. Tako da danas imamo samo nekolicinu koji su sportasi I jednu milijunsku vecinu koja pasivno prati sport preko televizije grickajuci pop corn I pijuci coca colu. Docim bi nama trebalo biti najvaznije zapravo "narodno zdravlje". Naravno ovaj koncept o kojem govorim posve je drugaciji od nacistickog programa "zdrave nacije". Ta je Branka Rogosic,dakle, za razliku od ostale dvije, kasnije dospjela do hrvatskog CK kao politolog I ostvarila je sjajnu karijeru kao nas lokalni aparatcik u Centru za ideoloski rad a zahvaljujuci bracnoj vezi sa porodicom Radman koja je imala znacajnog uticaja na jugoslavenske lidere I politicki uticaj u hrvatskom Centralnom Komitetu. Od tada ja nju nikako ne mogu kao sto ne mogu niti njenog brata koji je godinama bio lokalni splitski aparatcik I marksolog a onda kasnije, zahvaljujuci novim politickim strujanjima ,ekolog I borac za zastitu splitskog okolisa a onda se u ratnim kretanjima hrvatski opredljelio kao jedan od novih novinara zagrebackog Globusa. Svasta! Inace mi, dok je bio urednikom jednom splitskog teoretskog casopisa, nije htio stampati jedan tekst o Descartesovoj slici svijeta koju su ovdje u Australiji Englezi proglasili izuzetnim esejem. Kada banalnost stane da masta! S druge pak strane Sanja Kurta I Andelina Ilic ostale su mi u sjecanju kao dvije prelijepe splitske djevojke. Ova Sanja Kurta bijase mi interesantna iz mnostva razloga I nase je prijateljstvo trajalo prilicno dugo I bilo je karaktera svih mladih ljudi zeljnih novih spoznaja I izazova. Medutim jedna neobicnost medu nama takoder postojase. Naime negdje sa mojih 17, 18 godina ja sam jako uznastojao oko psihoanalize I opcenito psihijatrijske literature I moj interes je tada bio usredsreden na pitanja snova . U tom smislu ja sam jako dobro poznavao Freudovu teoriju snova I njegove knjige na tu temu. Tako bih ja sjedio sa Sanjom Kurtom na klupi splitske Rive pa bismo komentirali ljude koji prolaze a onda bih je ja pitao sto je sanjala I nakon njena obrazlozenja ja bih joj davao iscrpne analize njenih snova. Nekada pak znalo se desiti da se ona ne moze sjetiti nekog imena. A onda bih ja koristio metodu slobodnih asocijacija I redovito smo otkrivali ime o kojem je rijec. Od moga odlaska u Zagreb ja nista nisam cuo o njoj. Medutim bijase jedna mlada djevojka takoder mojom susjedom. Bijase vitka, visoka, cnomanjasta, velike I bujne kose I neobicno nalik na onu nasu nesretnu Jane Fonda. Ne mogu se sada sjetiti njena imena ali je svagda pamtim kao nasmijanu, vedru djevojku koja po sav dan vozi rosule. Ona je medutim nesretno prosla jer je jedne prilike otisla sa drustvom na Brac, a to je jedan otok u neposrednoj blizini Splita I dijeli ih samo Bracki prolaz pa se tamo kupala I bacakala a onda je svima pokazivala skok na glavu ali sa rukama koje je skupila uz svoje tijelo sasvim obrnuto od tradicionalnog skoka na glavu sa ispruzenim rukama povise. I tako je, na zalost, prilikom jednog takvog skoka otisla previse duboko pa se glavom zabila u sljunkovito dno na nacin da joj je pukao cetvrti kicmeni kraljezak I ona ostane cijelog zivota totalno paralizirana. Ja sam je kasnije obilazio kod njene kuce ali to bijahu silne traume I tada prvi puta otkrijem kako izgleda spazam paralizirane ruke. Ona je bila totalno kvadropledik a onda joj britanske lijecnicke sluzbe iz Londona izadu u pomoc pa ona nacini nekoje operacije tamo ali bez veceg uspjeha. A bijase I jedna splitska djevojka neobicno slicna Jane Joplin(?) koja je imala neskrivene simpatije prema meni . I ja je jedne noci pozovem u setnju splitskom Rivom I Sustipanom a to je duga setnja neobicne ljepote. I kada dodosmo do perivoja Sustipana , a tu iscezava svjetlost Grada, bijase se ona nekako uzvrpoljila ali ja ne mogah skinuti oci sa tamnih stijena, mrklog mora obasjanog sitnim svjetlom ribarskih barki I neba svog osutog sjajnim zvijezdama. I mi tako legosmo na jednu stijenu I dugo, dugo sutjesmo zaneseni rojevima meteora koji su sarali nocnim nebom. Sustipan je bio moje omiljeno setaliste a ljudi Splita kao da su znali da bas tu treba izgraditi prelijepu lucicu, malo remontno brodogradiliste za barke , dva prelijepa restorana,I naravno zvjezdarnicu koja bijase na samom rtu Sustipana. Danas je taj prostor sasvim drugaciji.

Bilo je jako puno ljudi u mome zivotu u to vrijeme zavrsetka moje pomorske skole. Slucaj je htio da sam prilicno vremena provodio sa studentima klasicne gimnazije Natko Nodilo, ili mozda I nije bio slucaj jer je moja najveca ljubav takoder bila student te gimnazije, za koje studente sam ja odrzavao slobodnu nastavu iz astronomije I za koje sam bio sacinio jednu jako lijepu skriptu koju su kasnije neki ljudi bacili u smece. U to doba ja sam takoder svirao trubu I usnu harmoniku a uvjezbavao sam se na long play plocama Ducka Elingtona I Jimy Hendriksa. Bijase sa mnom u razredu ucenik Marinic-Kragic koji je sa bratom imao bluz band I ja sam cesto bio njihov gost pa onda kasnije unekoliko I clan toga banda. On me je ucio svirati konge. Od tada ne cijenim Tita jer je ovaj sezdesetih godina izjavio kako je jaz nama tuda kultura I da podrazumijeva tudu ideologiju ali vec u moje doba u Splitu I posvuda u Hrvatskoj do tog njegovog misljenja nitko nije drzao jer se nova "kapitalisticka" kultura prakticirala na svakom koraku te zemlje. Jer toboze da je Tito bio I umjetnicki aficiran, da je svirao klavir, I da mu je glazba takoreci svagda bila u uhu. Ne znam kako se klavir moze svirati sa manje prstiju od njih deset jer navodno da je on bio negdje izgubio jedan prst. Moj Matek sa Kuleza isprica mi jedared pricu kako je Tito poslije rata dosao u njegov rodni Kumrovec pa je htio da se sretne sa svojom porodicom I svojom majkom pa je tako sa citavom svitom navratio do rodnog mu sela I u marsalskoj uniformi izade pred majku ali ga ona nije mogla prepoznati te navodno da rece: "A moj Joza, jesi to ti? A bogami nisi ti moj Joza jer moj je Joza imao deset prstiju a tebi nedostaje jedan prst." A Matek onda nadoda: "A kurac moj Zlatane, to je bio Rus, Rus je to bio, pravog Tita su ubili." Elem, Ja bih znao svirati trubu po sav dan na ocevidno ogorcenje svih mojih susjeda, pa mogao bih reci I citavog nebodera, pa onda unekoliko I citavog naselja jer sam ja cesto isprobavao njen kapacitet I moj kapacitet tako da sam svirao trubu na otvorenom prozoru prema vani tako da je cijelo naselje odjekivalo od njena zvuka jer ja sam se tada zivo zanimao za akustiku instrumenata, balistiku projektila, fenomene fuzije I fenomene kosmickog sraza- eto to ucini vojna nauka od mene. Toliko bih rekao o drugim ljudima.

　

　

　

 

Jedna prica o mome sirem susjedstvu.

 

　

Moj se otac uvijek smijao jednoj mojoj prici I ja cu vam sada ispricati tu pricu koja se tice naseg sireg susjedstva. Bijase od vojnog naselja Spinut u Splitu jedna lijepa ulica koja vodise prema jednoj lucici u neposrednoj blizini sume Marjan. I bijase nas grupa djecaka koja se naganjala tom ulicom kada iz jedne obliznje velebne kuce izleti njen vlasnik pa povisenim tonom stane prijetiti: "A cija ste vi dica? Ca se igrate odi ispred moje kuce ka da nemate druga mista nego bas odi, haa? A jeste li vi vojna dica?" A ja koji sam mu bio najblize odgovorim: "Jesmo mi smo vojna dica". "A di vi to stanujete?" "Pa evo odi u onom zelenom neboderu." "Ta nemoj mi rec, a ca ti je caca po cinu?" I mene nekako iznenadi to pitanje jer ga nisam osjecao prikladnim trenutku pa iako mi je otac bio u cinu zastavnika ja se dosjetim: "A sjor moj, moj caca van je general-major." A on na to samo nesto onda promumlja pa se okrene na jednoj nozi I ode u kucu a mi se djeca I dalje nastavimo igrati tamo gdje smo I stali.

 

　

　

　

　

　

Slucaj sa jednim splitskim psihologom.

 

　

Moj se otac takoder smijao najvise I mome slucaju sa jednim splitskim psihologom. Naime tamo negdje nakon pomorske skole ja sam bio, hajmo reci, u jednom mentalnoj krizi jer je ispred mene stajala cijela jedna godina bez ikakvih obaveza. Nisam studirao astronomiju u Beogradu kako se to od mene ocekivalo, takoder nisam nastavio sa Visom pomorskom skolom u Splitu jer me nije zanimao pomoracki zanat I to stoga sto sam ga smatrao dovoljno teskim I odgovornim da toliki teret nisam mogao nositi, nisam radio izuzev povremenog posla u splitskom brodogradilistu I isto tako nisam znao sa velikom preciznoscu da li da iduce godine nastavim studije literature I filozofije u Zagrebu. Medutim sam nakon nekog vremena odlucio da ponesto radim I zaradujem po koju paru a svo slobodno vrijeme da utosim u pripreme za studij iduce godine. Tako sam radio u borodogradilistu a popodne sam provodio u Nacionalnoj I Sveucilisnoj biblioteci u Splitu citajuci Boskovica I Hegela. Medutim moj otac me zamoli da ja ipak potrazim savjet neke strucne osobe te ja tako odem do jednog splitskog psihologa koji je imao velika iskustva sa mladim splitskim ljudima. I tako udem ja u njegov kabinet I posjedne me na jednu stolicu a onda I sam sjedne sucelice meni. Ali kako je bio slaboga vida to je trebalo da stavi svoje naocari kako bi me bolje vidio sto on I ucini ali one odmah spadnu sa nosa jer su naime bile samo sa jednom drskom a ne sa dvije kako je to inace slucaj. Onda uzme ocale u svoju lijevu ruku pa ih rukom pridrzavase a onda mi se obrati: "Dakle sine ti jemas neke problime.?" "A jest ja imam neke problime ali mislim da ih ja mogu risiti." "A koji su to problimi?" "Pa nisam nastavija sa pomorskom naobrazbom." "Pa mozda to nije tako lose u tvome slucaju jerbo mi se cini da si ti previse nizan za taki zanat. A isto tako jema sine jedan problim da ja ne bi zna kako bi ti dilova u kriznim situacijama." "A ni ja ne znan kako bi dilova u kriznim situacijama." "Nego kaki su ti planovi?" "Pa ja mislim da bi moga studirat dogodine literaturu I filozofiju na sveucilistu u Zagrebu." "A lipo si ti to zamislija, malo praksa I teorija mora a onda malo praksa I teorija filozofije, puno lipo. Nego znas ca? Ako vec hoces da studiras filozofiju onda je tako studiraj da se procujes do Japana." "A ocu bogami, procut cu se do Japana, nego fala vam lipa na ovom ocinskom savitu, hajde pa zbogom." "Adio ti ga !" pozdravi me on I mi se rastanemo kao veliki prijatelji. Nekoliko godina kasnije ja sam ostvario lijepo prijateljstvo sa japancem Kazuo Otom, predavacem Rakuno Sveucilista u Japanu na Hokaidu otoku a I jedan broj moga casopisa Pitanja posvetio sam zen filozofiji Japana tako da slobodno mogu reci da sam se procuo do Japana. A I danas ovdje u dalekoj Australiji mogu cesto susresti Japance a I isto tako volim gledati jutarnje vijesti iz Japana tako da slobodno mogu reci da sam poslusao njegov savjet.

 

　

　

　

zlatan gavrilovic kovac