O cetvrtom razredu pomorske skole I vremenu nakon kadeture.

　

　

　

　

Nas Quazimodo!

A bijase u mome razredu neobicno zivo I posebno sa mnom budne zivo jer bijah otprilike 4 do 5 godina mladi od vecine ostalih ucenika. Razlog tome bijase da mnogi po nekoliko puta ponavljase razred docim ja bijah uzoriti student sa kojim su se oni, pak, cijelo vrijeme naseg skolovanja samo naganjali a ja znam I na koji nacin. Dakle, bijase u nasem razredu jedan ucenik imenom Roic I svi smo ga tako zvali a on doista bijase nasa tabula rasa, do zla boga glup I neznalica. Njega bi nasa nastavnica iz geografije, koja inace bijase srbijanskog porijekla ali jako stroga zena sa kojom nije bilo lako I koja, na svu njenu nesrecu, patise od deformacija kicmenog stupa na nacin da je jos od malena dobila grbu kao Igoov Quazimodo tako da smo je mi svi u skoli zvali pogrdnim imenom Goba, dakle, ta bi ga stroga nastavnica prozvala I pred cijelim razredom ispitivala neke najobicnije stvari iz zemljopisa Kine I Mongolije medutim on je bio toliko glup da je od cijelog gradiva zapamtio samo cinjenicu da u Mongoliji postoji pustinja imenom Gobi. A ona sva iznervirana znala bi reci: "Na mjestu Roic! nedovoljan." Nakon zavrsenog cetvrtog razreda on je , dakako, odlucio otici na kadeturu I dalje nastaviti u pomorackoj struci za koju je bio dusu dao, ali, kako je novac za placu na brodovima nasim kadetima bio poprilicno visok u to doba to Roic ustedi prilicno pa onda kupi jedan jako veliki I snazni motor kojeg je on za ljetna raspusta vozao svojom rodnom Korculom. Medutim kako bijase glup I nesmotren to on na jednoj nizbrdici pritisne gas motora pa se sjuri niz nju ali nije ocekivao da su okuke na korculanskim cestama nagle I ostre te on tako u brzini uleti u neki vinograd I tresne o drveni plot vinograda I na mjestu osta mrtav.

　

　

　

Simicev dogadaj

　

Nista bolje od njega nije prosao niti nas Simic. On pak bijase iz Knina I bijase srbijanskog porijekla, ali miran I tih student koji se povlacio pred svima. A onda u cetvrom razredu procvjeta pa postane jedan od najboljih ucenika u razredu, ja mislim da je on I prosao sa odlicnim taj razred I bijahu tada kod nas dva odlicna studenta a on bijase jedan od njih. I on isto tako odluci izuciti za porucnika pa otvori matrikulu I pode na kadeturu. Ali I on zastedi poprilicno novca pa kupi jedno lijepo auto kojim se provodio po Splitu. Medutim jedne veceri bijase u Splitu kise I sve ulice, naravno, bijahu mokre a on se prisjeti da bi mogao voziti malo brze nego obicno, medutim, naide na drugo auto koje takoder bijase u brzini a on onda pritisne naglo kocnicu ali kako podloga ceste bijase mokra to se njegov auto stane okretati na cesti I konacno zabuba u neki stup I on osta na mjestu mrtav. Tako I on prode kao I nas Roic.

　

　

　

　

　

Ledeni mozak!

　

　

A bijase jedan student kojem se sada ne mogu sjetiti imena ali koji je meni bio neobicno blizak stoga sto sam ga poznavao jos iz osnovne skole a tada je sjedio sa mnom u klupi. U pomorskoj skoli postane bahat, nagao, divlji tako da se stalno tukao sa drugima a prema meni bijase njezan I topao. Cesto sam znao jako puno razgovarati sa njim a onda se izgubi negdje I nakon nekoliko godina ponovno ga sretnem u Splitu ali kao ozbiljna covjeka neobicno drvena hoda sto inace nije bio slucaj od ranije: "A u picku materinu, bija san kupija motor pa san se razbija na Marjanu a onda san puka glavom o beton pa mi je glava malo nacikla. I bili su me doveli do bolnice Firule a onda su mi tamo nacili operaciju I malo su mi ledili mozak. Zato sada tako malo cudnije hodam. A bija san prije toga u Keniji, jako lipa zemlja, nema lipse ali mi se ipak najvise svidija Brazil. Bija san tamo upozna u Riju jednu malu, ka bonbon lipa, pa san skoro osta u Brazilu ali san se u posljednji cas predomislija I dosa san na brod bas u trenutku kada su dizali stepenice tako da san u zadnji cas prispija. A jebi ga, a sada san u penziji, ali cu vidit." I tako nas razgovor potraje neko vrijeme a onda se pozdravimo uvjereni u nas skori susret. Ali do tog susreta nikada vise nije doslo jer sam ovoga puta ja otisao na daleki put prvo u Zagreb, poslije toga u Bec I konacno u Adelaide.

　

　

　

Marjanovic!

　

Marjanovic opet bijase mojim jako dobrim prijateljem. I ja bih mogao reci da sam cijelo vrijeme moga najranijeg djetinjstva u Splitu proveo sa njim. Na primjer znali bismo ribati, pa brati skoljke, zajedno se igrati na skolskom igralistu osnovne skole "Marjan". Jedared tako bijase opcinsko natjecanje iz ribarenja I nas dvoje bijasmo predlozeni kao prva postava nase skole koji smo trebali predstavljati skolu na tom natjecanju. I doista dopadne nas jedan jako dobar stari ribar koji nas je trebao odvesti na odredeno mjesto, "na postu" , dakle, mjesto gdje ima ribe. I doista mi smo tako ribarili na dubinama I do 50 metara I bijase nas isla fortuna pa u kratko vrijeme ulovimo prilicno toga a I taj ribar nam je znao staviti svoj dio. I konacno dode vrijeme sabiranja rezultata I mnogi pokazivase svoj ulov a ono sve velike ribe po nekoliko kila. Ali pojavi se organizator natjecanja pa nas sve upozori da se broje komadi a ne velicina I mi tada otvorimo svoj ulov koji nije bio veliki ali bijase jako puno komada, najvise komada I mi tako pobijedimo I osiguramo prvo mjesto osnovnih skola u Splitu. Kao nagradu dobili smo mogucnost da postanemo clanovi ribarskog kluba domacina natjecanja I svatko po kolut prekrasne pandivjerne a ulov smo mogli ponijeti kuci. Ja sam svoj dio dao mome prijatelju jer mi se nisu svidjele ribe koje su vec prilicno dugo bile izlozene suncu. Taj se Marjanovic kasnije potucao po gradu Splitu sa jednom djevojkom, mojom susjedom iz moga nebodera, a onda isto tako kupio motor pa se negdje razbio sa njime ali osta ziv slomljene bedrene kosti. Nakon toga dogadaja nikada vise se nisam vidio sa njime.

　

　

　

　

　

Drvo zivota!

　

A bijase jedan mladic koji je zivio na 11 katu moga nebodera ali mu se sada ne mogu sjetiti imena koji je, opet, bio vrsnjak moje sestre dakle bio je nesto stariji od mene. Ali ja sam bio dobar sa njime I sto je neobicno, ja bih njega veoma cesto znao sresti na nasem stepenistu kada sam ja obarao svjetske rekorde u natjecanju sa nasim liftom da cu prije stici do prizemlja nego nas lift. Njegov otac je bio visokim sluzbenikom nase mornarice dok je njegova majka bila domacica kao sto je bilo pravilo kod nas jer su vojni ljudi uglavnom imali prilicno komforni zivot pa zene unekoliko nisu niti trebale da rade. On je pak imao I jednu jako zgodnu dvije godine stariju sestru koja je studirala ekonomske ili pravne nauke. Ovaj mladic bio je susjed, vrata do vrata, moga najveceg splitskog prijatelja Zorana Toncica koji bijase uglavnom Slovencem I kojem mama takoder nije radila nego je citav dan igrala bridge. Taj je njegov otac njemu za njegov 15 rodendan kupio motor jer nije htio vidjeti sina tuzna ukoliko mu zelja ne bi bila ispunjena I taj je mladic doista na tom motoru proveo prilicno na nacin Suzukija da je koristio zen filozofiju u popravljanju motora pa se znalo desiti da ga danima vidamo kako popravlja taj svoj motor. A do naseg naselja u Spinutu u Splitu iz grada je vodila jedna jako lijepa siroka ulica u kojoj je bio jako stari drvored platana ili kanadskih javora tako da svagda bijase sjene u toj ulici, nikada sunca. I svi ti javori bijahu neobicno veliki ali jedan javor ipak nakon mnogo godina presahne pa ga vlasti iscupaju iz korijena I na to mjesto posade jedno mlado stablo javora ne sire od pola pedlja I visoko mozda nesto vise od covjeka. I taj je mali javor bio jedino malo drvo u velikom drvoredu te ulice. I taj je moj susjed toga jutra vozio svoj motor duz te ulice ali neki nezgodan slucaj ucini da on izgubi kontrolu nad vozilom te, amo tamo, zabuba se, gdje?pa bas u to malo drvo I na mjestu ostane mrtav. Kasnije su njega sahranili uz veliku tugu roditelja I sestre, otac naglo osijedi I oronuli a onda se sa zenom povuce na svoje imanje nadomak Splita dok je kci, odnosno ta sestra, nastavila sa svojim studijima I dalje zivjeti kao Zoranova susjeda. I ne prode nekih 6 mjeseci kada zove mene Zoran na telefon da dodem do njega jer je njen jebac bas pristigao u njenu kucu a mi , ako budne kakve sanse, mozda budemo mogli gledati fuck sa Zoranovog balkona koji bijase tik do njenog I do njene sobe. I ja tada pomislim kako zivot samo I dalje neumitno tece ne obaziruci se na individuu. Naravno, mi smo pokusali gledati taj fuck nadvirujuci se nad ogradom ali nismo nista niti vidjeli niti culi.

　

　

　

O mome neboderu!

　

　

O mome neboderu ja bih mogao jako mnogo govoriti jer taj neboder nije bio samo vojni objekat nego I cijelo jedno drustvo u cjelini tako da ste mogli sve nauciti promatrajuci samo te ljude , njihove zene I njihovu djecu. Bilo je na primjer dana kada je cijeli neboder mirisao na kuhanu janjetinu jer su nasi oficiri jako dobro jeli I imali jako razvijen gustativni kod . Oni su sebi mogli priustiti skupa jela.Posve drugacije zivjela je moja porodica koja je sarmu ili takozvani kebidge meat roll mogla priustiti tek mozda dva puta godisnje jer bijase nas dvoje djece velikih potreba a majka je jos pomagala I brata u Dubrovniku a znala je I stedjeti ukoliko ustreba dodatnih sredstava. Tako su nakon njene smrti na primjer nasli njenu stednu knjizicu sa pozamasnom sumom novca kojeg je ona rezervirala za bratovu svadbu kojoj nikada nije bila svjedokom. Taj novac je nakon njene smrti podijeljen na tri jednaka dijela I podijeljen njenoj djeci. Dakle o janjetini nije bilo moguce niti govoriti tako da sam ja prvi puta jeo ovo meso tek mnogo godina kasnije u Australiji koja je bogata ovcetinom ,I prebogata. I tek sam mozda dvadesetak godina kasnije prepoznao taj miris kada sam naucio kuhati bosanski lonac I taj karakteristican miris ostao mi je zapamcen kao jedan od najostrijih I najcescih mirisa u mome neboderu u Splitu.

Na svakom katu naseg nebodera bijase po cetri velika I prozracna stana. Njih je dijelio jedan zajednicki balkon. Na drugoj strani moga cetrnaestog kata zivjela je porodica Velat. On je bio kapetan bojnog broda a njegova zena bijase domacica ali je honorarno zaradivala kao kuharica jednog vojnog restorana na splitkom kupalistu I bazenu "Mornar". Oni su pak imali dvoje zenske djece, Dubravku mladu kci I jednu stariju koje se vise pravo I ne sjecam. Ta je Dube bila plivacem Mornara a onda kao jedan relativno neuspjesan plivac uposli sebe kao pomocni trener I godinama kasnije bijase trenerom najmlade postave plivackog kluba Mornar. A njena majka koja, kako rekoh , radise kao kuharica na tom istom plivalistu I bijase mi sklona jer je znala da zivim sam I da sam bez majke ostao zarana , a ona htedne da mi priusti toplinu I njeznost majcinskog dodira, dakle ta je njena majka jedared przila cevapcice na gradelama kuhinje dok sam ja sa ostalim plivacima igrao ping pong, pa loptica padne nekako nezgodno pa ode ispod tih gradela, ja potrcim za lopticom I suocim se sa tom zenom, a ona mi dobaci lopticu pa veli: "Hajde Zlatane , jesi li gladan?, pa evo, ako si gladan uzmi jedan cevapcic sa ovih gradela, hajde!" A ja joj se zahvalim, uzmem lopticu pa nastavim igrati ping pong. Tako je ona kupila moju ljubav jednim cevapcicem. Do nas je zivjela porodica Ostojic. On je bio Crnogorac dok je ona bila Korculanka I ona je svagda vjerovala kako je ona bila moja druga majka. Ali ja nikada nisam shvatio zasto je ona tako mislila. Vjerojatno je tako mislila zato jer sam ja nju zapravo najcesce I vidao jer je nase stanove dijelio samo prostor od jednog metra. On je opet mislio kako je najvaznije za covjeka da je "posten" sto misli svaki istinski Crnogorac. Oni su bili posebno ponosni kada je njihov najmladi sin Milan bio pozvan od jedne beogradske televizijske ekipe kao ucesnik u programu armijskog "bratstva I jedinstva" tako da je Milan uz jos neke hrvatske Srbe, jer to nije moglo biti drugacije, "glumio" uzoritog sina I studenta jedne sredene I sretne armijske porodice. A pozvali su I Zuvu I Pera, a tako su se ovi ljudi zvali , jer toboze oni kada setaju zajedno – drze se za ruke i zajedno lizu sladolede. I doista taj je program isao u cijeli jugoslavenski prostor I bio je prilicno dobro primljen. Samo nekoliko godina kasnije Milan je izvrsio suicid u splitskom brodogradilistu vjerojatno suocen sa istinom da od njegove karijere nema nista I vjerojatno suocen sa besperspektivnoscu svoga socijalnog I radnog polozaja. Na trinaestom katu zivjela je porodica Stevovic. I oni su bili Srbijanskog porijekla , on je bio jedan prilicno zgodan covjek sa velikim , muzevnim brkovima I moja bi majka znala komentirati njegovu pojavu ovakvim rijecima: "Ja stvarno ne znam kako tako zgodan I inteligentan covjek naide na takvu gusku kao sto je ona njegova zena. " Jer on bijase inventor I imao je mnoge svoje doprinose u unapredivanju automatskog I poluautomatskog naoruzanja. I doista bijase neobicno muzevnim covjekom. Oni su pak imali takoder dvoje djece koja bijahu neobicno ziva djeca, pravi vragolani, a ovaj mladi kasnije bijase uvucen u razna kriminalna djela pa bijase stalno u sukobu sa splitskom policijom. Jedared tako pronadose kod njih u stanu preko 200 sadnica marihuane I opcenito govoreci, nasa policija I nije imala sa drugima problema nego najvise sa djecom nasih oficira. Na dvanaestom katu zivjela je porodica Vucemilovic. On je bio vojni fotograf I bio je poznat svojim fotografijama Tita. I njegov sin Fedor takoder nastavi sa fotografijom kao jedan od najboljih studenata zagrebacke akademije. Tog sam Fedora kasnije sreo u mojoj redakciji kao urednika fotografije moje novine ali iz doba Oreskovica, moga prethodnika. A onda sam ga jos znao vidati u drustvu kceri nasih Premijera kao sto je bio slucaj sa Tenom Perisin koja bijase blage cudi I pomalo tupasta mada joj otac bijase visprenim covjekom, pa onda jos u nekoliko navrata a onda se on izgubi negdje u Francuskoj cini mi se. Njegov otac, stari Vucemilovic, ostao mi je u sjecanju po svojim dugim usponima nasim stepenistem bas u ono doba kada sam ja obarao rekorde u utrkama sa nasim liftom. Jer on dozivi saobracajnu nesrecu u kojoj mu obje noge nastradaju a jedan od nacina prevencije totalne atrofije misica bio je uspon sa stakama nasim centralnim stepenistem. On je kasnije uspio I oslobodio se staka I nanovo prohodao kao da se nista nije dogodilo. Na desetom katu zivljela je rodica moje najvece zivotne ljubavi Blanke Uvodic I njih dvije bijahu bliske a ja sam liftom prolazio pored desetog kata pun strepnje. Njena majka bijase teskim srcanim bolesnikom tako da je morala imati erconditioning. Sa njom opet imam samo neugodna sjecanja jer je ona svagda bila ljuta na mene zbog toga jer su razne stvari koje sam ja bacao sa svoga balkona padale na njen . Tako ,na primjer, ja sam znao praviti avione od papira pa bi ih pustao niz 14 kat ali su oni redovito upadali na njen balkon. Pa onda ja bih zapalio papirnati avion pa bi on zapaljen sletio na njen balkon. Pa onda znao sam pustati padobrane, a cesto sam I pljuvao I pisao sa moga balkona. Tada bih uzivao u tome kako se za neko vrijeme namoci asfalt u prizemlju moga nebodera.Tako sam ja bacao "tepih" po Splitu. I to pisanje su bile bombe koje padaju- to ucini vojna enciklopedija od mene I moja vojna naobrazba od malena. Njen muz bijase blagim I dobrocudnim covjekom ali vojno nesposobnim jer je on jedne prilike naredio manevar jedne nase topovnjace koja onda udari o rub kamenog mula na nacin da je srusila I mulo I ostetila sebe. Stoga je razloga navodno on I bio ranije umirovljen. Na istom katu do njih zivjela je jedna porodica u kojoj je majka bila nastavnikom hrvatskog jezika u jednoj splitskoj srednjoj skoli . I ona je cesto bila ljuta na mene jer se redovito dogadalo da ona kasni u skolu dok ja raspravljam ispred lifta kojem su otvorena vrata tako da bi me samo moglo upozoriti njeno kuckanje kljucem na staklena vrata lifta njenog kata. Onda bih ja silazio pa bih stopirao lift na 10 katu I ona bi sva zapuhana hitala na posao. Bila je malo gojaznija zena kao sto su to sve uciteljice. Na trecem katu zivjela je porodica Kraljev. On je bio spanskim borcem a njegova jedina kci zvala se Vega a to je Alfa Lire. Ona se kasnije kao sasvim mlada djevojka zaljubila u jednog mnogo starijeg muskarca a onda nastavila studij engleskog jezika na mome filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do njih je zivio jedan lijecnik vojne bolnice u Splitu, doktor Didovic, a on mi je bio znacajan po tome sto sam ja iz njegovog postanskog sanducica krao vojne medicinske casopise I medicinske reklame I to u vremenu kada sam se jako zanimao za medicinu. Njemu blizak bio je takoder jedan lijecnik sa 5 kata koji je prvo bio kirurgom VMA u Beogradu a onda otvorio zubarsku praksu u potkrovlju naseg nebodera. Ovaj covjek mi je dao prve poduke iz medicinske znanosti I iz stomatologije I to na nacin da ja vise nikada nisam pomisljao da to studiram. Imao je jedan jako znacajan doprinos iz kirurgije, naime, on je pronasao specijalnu izuzetno laku smjesu koja je mogla zamijeniti teske gipsane obloge koji su se kod nas koristili kod preloma udova I o tome su pisale beogradske novine. Ovdje u Australiji na primjer koriste za to jos uvijek staru metodu laganih drvenih ramova koji se povezuju gazom I ja mislim da to I jeste najbolja metoda. Poklonio mi je takoder I dva toma Medicinske enciklopedije koja ce postati sudbonosnim izvorima znanja mnogo kasnije kada budem zaposlen kao klinicki sociolog najvece hrvatske psihijatrijske klinike. I konacno bih spomenuo porodicu Vlahov kod koje je najmladi sin studirao vojnu akademiju u Splitu I konacno otpoceo svoju vojnu karijeru kao podmornicar I jednu porodicu sa treceg kata kojoj sam zaboravio ime. On je bio Rom a ona je bila jedna gojaznija prijatna zena koja nije mogla imati djece pa je to kompenzirala obiljem lutaka koje je sama pravila. On bi mene pozvao ,na primjer, da mu promijenim zarulju na lusteru jer da on to ne zna. I ja bih mu onda dao strucne savjete oko struje sa posebnim obzirom na Tesline doprinose. Bili su neobicno dragi ljudi. Tada nisam imao vise od 15-tak godina.