Psihoterapeut i ja smo učili, savladavali nove obrasce u znanosti, pohađali kurseve, sami stvarali nove metode, ali one su ostajale izvan nas samih, a time i izvan naših pacijenata, nepovezane s procesima vjerojatnosti i nepredvidljivosti koji se događaju u duši svakog čovjeka.

Ana je za nas ostala nepoznanica, bila je slično Schrödingerovoj mačka zatvorena u kutiji, a mi  joj nismo uspjeli dokazati da se odluka o promjenama i samo razumjevanje smisla života nalazi u njoj samoj i da samo ona može provesti promjene i samo ona može odrediti smisao svoga života. Schrödingerova mačka zatvorena u kutiji je možda živa, a možda je i mrtva. Ako se kutija otvori mačka je sigurno mrtva.To je jedan od apsurda znanosti.

Nije nam bilo jasno da mi mjereći njene postupke i važući njena djela mjenjamo njena stanja, ali ne dobivamo željene rezultate.  

Tek na njenom sprovodu je u mom najsakrivenijem dijelu svijesti, mom emocionalnom "Ja" prostrujala energija spoznaje. 

Spoznala sam da se iza svijeta za nas kristalno jasnih događanja krije tamna vječno nerazumljiva snaga naše podsvjesti.  To je onaj dio bića u kojem su  pohranjeni naši strahovi i apsurdi koje često nesvjesno živimo. Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti.

Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K.

I jedan i drugi su utjelovljenje  nade dok ih guši vrijeme u kojem žive. Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje. U psiho i fizioterapiji je svaki slučaj drugačiji, svaki pacijent poseban i naše trenutačno znanje nije dovoljno za novi slučaj. Rješenja koja nudimo su ustvari uvijek obavijena nedostatkom pravih rješenja.

U literaturi se pri ponovnom čitanju otvaraju nove mogućnosti i nova shvaćanja tog već dobro pročitanog.  Tu nema pravila i zakona koja određuju rezultat. Čitaocu se otvara beskonačnost u kojoj on sam zaključuje hoće li dalje čitati ili ostaviti knjigu.

Psihoterapija i fizioterapija je posao koji bi trebao biti sličan dobroj literaturi. Na sajmu naših imena mi stojimo neukoričeni, ali svaki sa svojim znanjem kojim nudimo isto tako iluziju koja bi trebala pobijedidti fizičku i psihičku bol.  Umjesto da slijedimo strogo određene obrasce trebali bi pričati priče sa sretnim završetkom. Migrena je čuvarica sna i ubica sreće, ona je apsurdna bol koja svakog pogođenog pretvara u Josefa K.

Optužen za nešto čemu nezna razlog pacijent se brani iako nezna od čega se brani. Ana se branila od migrene tražeći zamak prema kojemu nije bilo puta. Lutala je životom slušajući naše glasove koji su očito bili samo zaluđivanje njenoj nesretnoj duši.  Pustolovina njene duše je završila tragično, jer rješenja koja smo joj nudili, postavivši dijagnozu bez njenog svjesnog sudjelovanja u procesu ozdravljenja, nisu bila dobra terapija. Uveli smo je u svijet njenih problema, naučili je spoznaji strahova koji su je mučili, ali nismo uspjeli ono što smo znali projicirati u njenu dušu. Između nje i zamka spasenja, koji smo joj nudili, nismo znali napraviti mostove kojima bi se ona mogla služiti.  Na tom dugogodišnjem putu je njeno egoistično "Ja" ostalo nedodirnuto, ona nije uspjela osjetiti osjećaj koji smo mi u njoj željeli probuditi.  Bezimena bol je bila jača od naših nastojanja da toj boli zajedno pronađemo ime.

Smrt

"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik,  prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći.  Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da  da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom.

Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj.

Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja."

Trideset žutih ruža s ljubičastom vrpcom je stajalo na stolu kako sam ih i ostavila dok sam otvarala ljubičastu kovertu priloženu uz buket. Drhtala sam cijelim tijelom. Trideset godina prijateljstva sažeto u ovo pismo i cvijeće koje je mirisalo mojim najdražim parfemom je završilo u toj najkraćoj noći godine.

"O, moja ženica ima tajnog obožavatelja." reče moj suprug ulazeći u dnevnu sobu.

"Noćas se Ana ubila." rekoh tiho još uvijek neosjećajući ništa. Uzeo mi je pismo iz ruku i pročitavši ga reče:

"Ovo možda nije oproštajno pismo, možda je samo njen vapaj za ponovnim susretom."

"Moram nazvati psihoanalitičara."

U tom trenu zazvoni telefon.

"Ana se noćas ubila." osjetih tugu u njegovom glasu.

"I vi ste dobili pismo."

"I pet žutih ruža punih mirisa duhana."

"Možda ovo nije oproštaj, nego vapaj za novim susretom." ponovih riječi moga supruga.

"U toku dana ćemo saznati više." prekinuo je vezu bez pozdrava.

Dok sam stvaljala ruže u vazu počela sam plakati. Podnevno sunce je ušlo u prostor i meni se činilo kao da s njim ušla i Ana u taj trenutak. Makinalno sam krenula do telefona i nazvala Anin kućni broj. Javio se njen suprug i kad je čuo moj glas reče hladno:

"Ana nije kod kuće. Ostavit ću joj poruku da si nazvala. Sada žurim u firmu."

To me je malo smirilo. Možda uistinu ovo pismo znači vapaj. Nazvala sam Anin mobilni telefon. "Nazvali ste nepostojeći broj." hladni glas sa vrpce me ponovo uznemirio. Nazvala sam ponovo psihoanalitičara.

"Ana je odjavila mobilni telefon." njegov glas je podrhtavao kao i moj.

"Njen suprug očito nije dobio pismo."rekoh uznemirena

"Zar ste ga nazvali?"

"Nazvala sam kućni broj za vrijeme ručka, nadajući se da će tamo biti Ana. Javio se suprug......."

"I što je rekao?" nestrpljivo me je prekinuo

"Da Ana nije kod kuće."

Tišinu je prekinuo zvuk spuštene slušalice. Cijelo to popodne dok sam radila s pacijentima sam očekivala da zazvoni telefon i da čujem Anu, da zazvoni na vratima i da ona shrvana uđe u ordinaciju.

Večer je bila blaga i prava ljetna. Sjedili smo na terasi i večerali kada je zazvonio telefon.

"Ana se je ubila." glas Aninog supruga je bio kao i uvijek hladan.

"Kako znaš?" upitah skoro nečujno

"Policija je bila kod mene. Sinoć nije došla kući. Našli su njen auto pored one njihove kućice iza pruge."

"A nju?"

"Nju još nisu našli, ali ispred kuće u vrtu je ostalo veliko zgarište. U njemu su pronašli njen prsten. Sada je pepeo na sudskoj medicini. Moraju se povezati s njenim sestrama da ustanove DNA i potvrde dali su ostatci Anini." govorio je kao da podnosi kriminalistički izvještaj o nekoj nepoznatoj osobi.

"Kako se osjećaš?"

"Umorno. Nazvat ću te sutra kada više saznam." spustio je slušalicu prije nego sam bilo što još mogla upitati.

Suprug me je zagrlio i ja sam počela plakati.

Apsurd Anine smrti  je potaknuo mašineriju naše svijesti i mi smo na koncu shvatili da smo premalo znali iako smo mnogo toga naučili.

Odlučili smo učiti dalje i graditi mostove po kojima će naši budući pacijenti sigurnije hrliti u zamak spasenja. Ana je otišla zauvjek s tajnom svoga kraja i ostavila za nas jedno pitanje bez odgovora.

Da li je uopće bilo samoubojstvo? Što ako je ipak netko drugi namjerno, prerano otvorio Schrödingerovu kutiju i njena smrt je ipak bila ubistvo?