Pet sati i pedeset minuta, kišovito je jutro, bolje rečeno kišovita noć, tamno je crnilo posvuda, daleko je još do svanuća, zimsko je doba.

   - Još pet minuta - kaže Karlo, koga zovu Čarli. - Svakog jutra počinju točno u pet i pedeset i pet!

   Sjedeći pored njega, na sjedištu vozača, za upravljačem starog i isluženog Juga, Borislav, kojeg su  djevojke preimenovale u jednostavno i kratko Bo, klimne, nestrpljivo i nervozno.

   - Odužilo mi se ovo čekanje – prizna on.

   - Došli smo malo ranije, ali vjeruj mi, bolje je tako - reče Čarli, nervozno se igrajući cigaretom: puši mu se, ali se ne usuđuje zapaliti je. Mogao bi privući pažnju. A to nikako ne želi.

   Pet minuta može užasno sporo prolaziti, primijeti Bo, meškoljeći se: noge ga počele boljeti. Ispod lijevog koljena, tamo gdje ga prije jedanaest godina pogodio metak, dva metka točnije je, bol je počela pulsirati i grčevito masira povrijeđeno mjesto. Sjede u ovoj hladnoj noći u kolima već blizu pedeset minuta i dosta mu je svega. Tijelo mu traži kretanje i jedva čeka da se ovo završi. Zna da je ova predostrožnost neophodna, pa nastoji smiriti razigrane živce.

   - Evo ih! - uzbuđeno reče Čarli: tijelo mu se napelo. - Točno na vrijeme! Zar ti nisam rekao?

   Obojica kroz vjetrobransko staklo napeto gledaju: iz tamne noći izranja poštanski kombi i zaustavlja se pred poštom. Iz kombija izlaze dvojica, mrgode se na kišu. Vozač prilazi vratima pošte i otključava ih, dok drugi muškarac prilazi vratima kombija, onima pozadi, pa ih otključava i nešto uz smijeh dobacuje svom kolegi.

   - U ovom trenutku mi nastupamo - kaže tiho Čarli, a nezapaljena mu cigareta poigrava između usana. - Ti prilaziš onom koji otključava poštu, ali tek pošto ju je otključao. Istovremeno, ja se pobrinem za drugog. Čas posla. Moralo bi proći glatko ko po loju. Što kažeš?

   - Čini se da si u pravu.

   - Sigurno sam u pravu. Promatram ih već, ovo je točno treći put u tri mjeseca. Uvijek postupaju isto. Svakog prvog petka u mjesecu. Na dlaku. Uvijek isto.

   - Čini mi se lagano - kaže Bo. - Prelagano.

   - Nije, samo je jednostavno - umiruje ga Čarli. - Uostalom, imaš dvadeset dana za razmišljanje. Dobro razmisli. Važi?

   - Važi - pristaje Bo, pali motor i nastavlja: - Idemo odavde, noge mi utrnule na ovoj jebenoj zimi.

   - Vozi me do autobusne stanice - kaže Čarli i konačno sa olakšanjem pali cigaretu. - Možemo zajedno popiti kavu i koje piće, da se ugrijemo. Porazgovarati o poslu. Ako ti nešto nije jasno...

   - Sve mi je jasno - prekida ga Bo. - Dogovorili smo se. Razmisliti ću i točno za dvadeset dana nazvati te na mobitel. Mislim da ću pristati: posao mi se čini privlačnim i ne previše teškim.

   - Posao je težak oko tri milijuna - kaže Čarli i prasne u smijeh.

   Bo ga trenutak gleda sa osmjehom, pa ne mogavši više izdržati, pridruži mu se veselim smijehom, koji odjekuje pustim i mokrim ulicama zajedno sa brujanjem motora.

 

   Uvlači se u stan što je moguće tiše, ali ništa ne pomaže. Uspio se iskrasti usred noći, neprimijećen, u mraku se obukavši i tiho zatvorivši vrata za sobom, žureći na sastanak sa Čarlijem, ostavljajući Arijanu usnulu u krevetu. Ali ga sada ona čeka: sjedi za kuhinjskim stolom, pije kavu i upitno ga gleda.

   Obučena je u otrcani plavi frotirski ogrtač i Bo zna da nema ništa ispod njega: voljela je biti gola veći dio dana. Kosa boje meda joj pada niz lice, do ramena, a plave joj oči žalosno gledaju u čovjeka koga voli. Ne može se pomiriti njegovim nesređenim životom.

   - Ne moraš me tako gledati - reče joj Bo, uđe u kuhinju, sjedne nasuprot nje i posluži se kavom. - Samo sam išao malo prošetati: nisam mogao spavati.

   - Priče! - Arijana odmahne glavom. - Sigurno si opet kockao, nadajući se velikom dobitku.

   - Nisam kockao, kunem se - uvjerava je Bo. - Samo sam šetao malo, baš kao što sam i rekao.

   - Zašto se ne smiriš, Bo? - upita Arijana.- Trideset i tri su ti godine! Zar nije vrijeme? Zar ti nije bio dosta četiri godine ratovanja? Hoćeš li doživotno biti avanturist?

   - Molim te, nemoj - moli je on. - Mnogo smo puta to prežvakali i umoran sam od toga svega sranja. Besmisleni razgovori. Mlaćenje prazne slame!

   - Tako je jer ti želiš da tako bude - optuži ga ona. - Kao da ti odgovara ovaj kaotični život u koji si upao. Noću si budan, spavaš do podne, izležavaš se do večeri. Zatim izlaziš i nemam pojma gdje si, sve dok u gluho doba noći ne osjetim da ležiš pored mene. Kad te pitam gdje si bio, nešto nesuvislo odgovaraš. Zašto? Je li kriješ nešto od mene?

   - Ništa ne krijem.

   - Zašto mi onda ne ispričaš gdje se krećeš? I do kada misliš ovako?

   - Neću još dugo - reče on. - Obećavam.

   - Obećavaš? - Arijana podigne obrve. - Još jedno obećanje, Bo? Kad sam prije godinu dana doselila ovdje, k tebi, obećao si da ćeš u roku godine dana naći posao, smiriti se...

   - Molim te, Arijana...što to znači smiriti se...

   - To znači imati posao, dolaziti redovito kući...

   - I večeri provoditi uz televiziju? - posprdno je prekida on.

   - Eto, vidiš! - ljutne se Arijana. - Izruguješ se mirnom životu.

   - Nije to miran život - po tko zna koji put, pokušava joj Bo objasniti. - To je jednostavno dugo umiranje i ništa drugo.

   - Velika većina tako živi - reče Arijana.

   - Ne zanima me mišljenje većine - umorno reče Bo i ustane. - Prerano je za ići bilo gdje, pa odlazim na malo izležavanje. Bilo bi mi jako drago, kad mi se pridružila. Ako želiš…

   Arijana zausti da mu posprdno uzvrati, ali je neki unutrašnji poriv spriječi: nemoj postupati poput glupe kućanice! Osluškivala je trenutak tihu opomenu u svojim grudima, a zatim se nasmiješila.

   - Evo me za minutu - reče veselo uz obećanje u glasu. - Samo da stavim ovo u sudoper.

 

   Ovo je bilo lijepo, misli Bo, opušteno ležeći u krevetu i lijeno se protežući. Vodili su ljubav bez žurbe, lagano, nastojeći oboje ono drugo zadovoljiti, više se posvećujući partneru, nego svojim zadovoljstvima. Zatim je ona ustala, mora na posao konobarice, a on se ostao izležavati, uživajući u toplini kreveta i u mirisu Arijane, koji je ostao za njom.

   Upoznao ju je prije godinu i pol i odmah se zagrijao: unijela mu toplinu u hladan život. Tako joj je govorio. Sve bi bilo krasno, da povremeno ne zvoca o redovitom poslu.

   Probao je taj redoviti posao. Imao je devetnaest i već je godinu dana radio kao varilac, kad je rat promijenio mnoge živote, pa i  njegov. Želio je učestvovati, to je veliki događaj u njegovom životu i nikako ga ne smije propustiti. Prijavio se i pune je četiri godine trpio napetost, strah, svakakvo vrijeme, koje je često postajalo nevrijeme.

   U jednoj je akciji dobio dva metka, ni centimetar udaljena jedan od drugog, samo deset centimetara ispod lijevog koljena. To ga izbacilo iz stroja na gotovo godinu dana: uživao je u pažnji, slavi, lijenim danima, piću...ali želio je sudjelovati i u završnim operacijama, pa je molio i kumio liječnike da ga osposobe. Osposobili su ga i stigao je točno na vrijeme, ni tri dana prije početka završne operacije, prije "Oluje".

   Bilo je sve brzo gotovo i to ga zapanjilo. Odjednom su počela masovna otpuštanja iz vojske i on se, a da pravo nije ni shvaćao što se događa, našao ponovo na svom radnom mjestu. Tu su ga svi slavili, divili mu se, ali mu to nije pomoglo, da se niti godinu dana poslije toga nađe na ulici, bez posla.

   Nije se mogao snaći. Sa dvadeset i pet godina bez posla!? Bez ičeg, osim stana, koji je naslijedio od prerano umrlih roditelja, nastradalih u saobraćajnoj nesreći u ono isto vrijeme, kad je on nakon "Oluje" dobio otpust iz vojske. Neki je pijani luđak naletio na njih, dok su šetali pločnikom, obavljajući svoju već ritualnu večernju šetnju, po kojoj su bili poznati u svom kvartu. Nikada nisu uhvatili počinitelja, vozača, koji je pobjegao sa mjesta nesreće. Nije mogao slaviti pobjedu, jer je morao sahraniti roditelje.

   Rad mu je pomagao u liječenju bola koji je osjećao. A sad nema više ni to! Što ima? Ništa? Na početku je.

   Obećavali su mu novo radno mjesto: strpljivo je dolazio svaki mjesec u "Zavod za zapošljavanje", uvijek uzalud. Nakon dvije mu je godine dosadilo i počeo je kartati. Igrao je dobro poker, u ratu se naučio ne odavati emocije. Pokerom se prehranjivao i sasvim je prestao tražiti posao. I onako mu ga nitko neće dati. Svi lažu, varaju, kradu! Čitava je prokleta zemlja postala takva. Nema morala, nema etike, samo laž i krađa i sila. Razočarao se. Duboko. Sa kojim su poletom on i njemu slični jurnuli i obranu domovine, a sada...

   Sada ti isti, koji su nekad ratovali, doslovno gube dane u lutanju, bez posla, bez nade u bolju budućnost, piju, lutaju, gube se u magli neizvjesnosti. Druže se samo između sebe, evocirajući ratne dane, pijući jeftina pića i bez nade u očima, koje isprazno zure, a ne vide ništa. Samo ih sjećanja drže na životu, ništa drugo. Labavo drže.

   Bo se zakleo, da se njemu neće to dogoditi. Zaboravio je na rat, nikada nije o svom sudjelovanju u ratu govorio, nije se družio sa bivšim ratnicima. Mlakonje, samo kukaju! Umjesto da...bijes je rastao u njemu i upravo kad se akumulirani bijes opasno približio točki erupcije, u njegov je život ušetala dugim i prekrasnim korakom Arijana.

   Trideset i prva mu je godina, a ne zna što je zaljubljenost. Bio je uvjeren da ga je to mimoišlo, nekako zaobišlo. Nedoživljeno iskustvo. Propušteno. Uz rat i kocku… A onda je ugledao Arijanu, mladu, kasnije je doznao da ima svega dvadeset i tri, osam ih godina razdvajalo, ali se njihovi pogledi već u prvom trenutku spojili i više se nisu mogli razdvojiti. Zaljubio se. Duboko i bolno. Želio joj je udovoljiti, želio je da ona bude sretna, ali nije mogao, naprosto se nije mogao prisiliti živjeti poput većine beskičmenjaka. Nikada više neće raditi za milostinju, za onoliko koliko je potrebno da se čovjek održi na životu. Nedostojno je to čovjeka.

   Jedne kockarske noći upoznao Čarlija. Kockao je prvi put u tom društvu i nije imao povjerenja. Pri sjedanju za stol, prije nego što će započeti sa pokerom, svi se predstavili, a on je instinktivno i uopće ne razmišljajući o tome ni sekunde, ispalio lažno ime i predstavio se kao Mirko. Nije znao zašto je to učinio, ali mu kasnije bilo drago. Došlo je do svađe te noći, jedan je varao i skupina se pred zoru burno rastala, narogušeni i neispavani, vrijeđajući jedan drugog.

   Čarli je stao njemu uz bok i njih su dvojica zajednički izborila put prema izlazu. Po načinu na koji  se Čarli kretao u tim opasnim i napetim trenucima, Bo je shvatio kako ima sa posla sa čovjekom kome opasnost nije strana. I koji je spreman na sve.

   - Jebeni seronje! - rekao je Čarli veselo, kad su izašli van, u rano i čisto jutro. - Uvijek netko zajebe stvar, misleći kako je pametniji od ostalih.

   - Bio si u ratu, je li? - upitao je Bo.

   - Bio sam - klimnuo je Karlo, nazvan Čarli i pružio ruku: - Svi me zovu Čarli.

   - A mene Mirni, umjesto Mirko - po drugi put je slagao.

   Otišli su na piće, popričali, oprezno i ni jedan se suviše ne otkrivajući. Tako je počelo.

   Mjesec dana kasnije, dok su stajali pored šanka, slučajno se prije toga srevši na ulici, Čarli je spomenuo poker.

   - Imam jednog bogatog naivca - rekao je preko ruba čaše, iskrivivši usne u osmjeh. - Moram ga opelješiti. Bilo bi dobro, kad bi mi bio partner...

   Pristao je. Prvi put. Zatim, nakon nekoliko dana i drugi put. Pa treći...Postali su partneri, ali Bo i dalje nije otkrivao svoj pravi identitet. Nije znao zbog čega, ali nije.

   Dobro su živjeli od naivnih ljudi željnih kockanja. Bo je bio zadovoljan, lova je postala redovita, u prilično velikim iznosima i počeo je uživati u tome. A onda je, prije pet dana Čarli progovorio, dok su doručkovali nakon probdjevene noći uz poker.

   - Imam nešto zbilja veliko. Jako veliko.

   - Koliko veliko?

   - Zbilja ogromno - procijedio je Čarli tiho. - Milijuni. Oko tri milijuna, sigurno.

   Bo se lecnuo. Ali od tog trenutka nije prestajao razmišljati o tome. Znao je, da tako velika lova znači i imati oružje u ruci. Imao je pištolj kući, donio ga iz rata, kao i mnogi drugi. Imao je i dvije bombe, ali je uvijek nekako mislio o njima kao o neopasnim, gotovo bezazlenim suvenirima. A eto, možda i neće biti suveniri. Možda...možda...možda mu ti, nazovi suveniri, pomognu da otpočne novi život. Možda bi, naravno, ako bi stvar uspjela, možda bi uspio osigurati Arijani i sebi novi život. Novi život za kojim ona toliko čezne. Mogli bi otići, negdje drugdje započeti, u novoj sredini, gdje nikog ne poznaje i nitko njega ne poznaje. Sa tom lovom može bilo gdje. Tri milijuna, rekao je Čarli. Njegov bi dio bio milijun i po! Koliko je to eura? Dvjesto tisuća! Uffffffffffffff!

   I od tog je trenutka crv pohlepe i želje za bijegom od svakidašnjice koju je počeo prezirati, neumorno kopao u njemu, neumoljivo ga pripremajući na odluku. Odluku koja mu može promijeniti život, ali zbog koje isto tako može izgubiti život.

 

   Točno u pet sati u jutro, vraški je hladno, prava zima, vjetar fijuče, Čarli otvori vrata automobila, kojeg je prije deset minuta Bo ukrao i sjedne pored Boa, za koga je Čarli uvjeren da se zove Mirni, Mirko.

   - Dobro jutro! - raspoloženo mu reče. - Spreman?

   Bo klimne i ništa ne reče. Pažljivo je gledao u izbočinu na maslinastoj kratkoj vindjakni Čarlijevoj. Čarli primijeti pogled i nasmije. Rukom posegne pod vindjaknu i izvuče pištolj.

   - Gdje je tvoj? - upita.

   Bo razmakne svoju, istovjetnu vindjaknu jer obje su nedavno kupili na tržnici i poslužiti će im samo ovaj put. Pokaže dršku pištolja zabodenog mu iza desnog boka.

   - Spreman si - zaključi Čarli. - Kreni! Bolje je da smo tamo prije njih. Kao i onda kad smo ih samo promatrali.

   Bo vozi pustim i mračnim i hladnim ulicama, a u njemu se sve komeša. Osjeća se baš onako, kako se u ratu osjećao prije neke akcije: živ da življi ne možeš biti! I više te nije briga ni zašto i razmišljaš samo o tome kako je sve ovo jebeno izazovno, još jebenije uzbudljivo! Čovječe, ne treba ti droga, ne treba ti seks, ne treba ti ništa. Samo akcija! Opasnost!

   - Šutljiv si - primjećuje Čarli.

   - Uvijek sam takav pred akciju - kaže Bo.

   - A ja postajem brbljav - prizna Čarli, pa se nelagodno osmjehne.

   - Samo ti melji - ohrabri ga Bo. - Poznato mi je to stanje. Raspali slobodno, ne smeta mi.

   I dok Čarli priča o svemu i svačemu, Bo mirno vozi utihlim ulicama i misli na toplinu Arijaninog tijela, kojeg je ostavi kući. Plakala je. Osjetila je da se nešto događa, da nešto krije od nje. Molila ga je da joj kaže o čemu se radi, ali je on ostao neumoljiv. Nije joj rekao, napričao joj gomilu besmislica u koju se ona pravila da vjeruje. Pitao ju je proteklih mjeseci bi li otišla iz grada, otpočela sa njim novi život, posve novi.

   - Sve ću učiniti za tebe - rekla mu ona, a niz lice joj curile suze, usne joj se trzale. - Ne moraš me ni pitati.

   Sjećajući se sada toga, dok je parkirao ispred pošte, jer stigli su, Bo se samom sebi zakune da će je čitav život štiti i voljeti i više nikad neće posegnuti za oružjem. Nikada!

   - Stigli smo - reče i pogleda na sat. - Pet je sat i  četrdeset i osam. Točno. Za koji će čas doći...

 

   Točno u pet i pedeset i pet, a još je noć, poštanski se kombi zaustavlja. Iz svog automobila izlaze Bo i Čarli, navlače crne maskirne vunene kape na lice. Dugim korakom, odlučnim i odmjerenim, Bo prilazi vozaču upravo u trenutku kad je ovaj otključao poštu. Istovremeno Čarli prilazi suvozaču, koji je za to vrijeme otvorio stražnja vrata kombija.

   - Ulazi i zaveži! - kaže Bo uplašenom, iznenađenom vozaču i gura ga u poslovnicu.

   Dok primorava vozača da sjedne na pod, Bo se ogledava oko sebe, tražeći moguću opasnost. Nema ničeg opasnog. Osjeća blago smirenje.

   Upravo u to trenutku kroz ledenu noć odjekne pucanj i ludilo otpočne. Bo se u dva skoka nađe pored stražnjeg ulaza kombija i bulji u Čarlija.

   - Što je? - pita. - Zašto si pucao?

   - Unutra je bio još jedan! - bijesno odgovara Čarli. _ Iznenadio me, majku mu jebem! Instinktivno sam okinuo!

   - Zaveži! - naredi Bo: ratno iskustvo mu sada pomaže. - Grabi vreće i nosi ih u kola! Odmah!

   Izbezumljen od napetosti i straha, Čarli posluša: zgrabi dvije velike poštanske vreće iz kombija i odnese ih u ukradeni automobil, otvara vrata i baca ih na stražnja sjedala. I tada se, na veliko iznenađenje Boa, u trku vraća i prislanja pištolj na vrat suvozača, koji obamro i sasvim sleđen od straha, gleda u svog kolegu, mrtvog: lubanja mu krvava, krv se nemilice slijeva na sivi limeni pod.

   - Jebemu, što sad izvodiš? - zapanjeno pita Bo.

   - Likvidirati - odreže Čarli. - Moramo ih likvidirati!

   - Jesi li popizdio? Ne izvodi gluposti!

   - Ne moraš ti, jebem mu! - kaže Čarli. - Ja ću!

   Bo vidi samo uplašene oči suvozača, mrtvaca i divlje Čarlijeve oči, koje siju odlučnost u mrak i ne oklijevajući ni trenutka, odgurne mu ruku.

   - Ne budi lud! - oštro, ali bez panike mu reče. - Ne prolijevaj krv uzalud.

   - Jebi se! - vrišti Čarli i uperi cijev prema Bou, a oči mu divlje, odlučne, ubojite…

   Bo puca. Ni trenutka nije oklijevao. Dobro zna: oklijevanje donosi smrt. U Čarlijevim je očima pročitao svoju smrtnu osudu. Čarli pada pogođen ravno između očiju. Bo ne oklijeva ni trenutak: držeći onu dvojicu živih na oku, brzim koracima prilazi ukradenom automobilu, sjeda, pali motor i odvozi se u noć.

 

   Baca pogled na sat: nije prošlo ni tri minute! Zapanji se, činilo mu se da sve traje satima. Vozi brzo i pažljivo do svog automobila, parkiranog još jučer navečer u blizini, pripremljenog za bijeg. Zaustavlja se, vadi dvije vreće koje je prije samo nekoliko trenutaka živ Čarli ubacio na stražnja sjedišta. Nosi vreće onih pet metara do svojih kola, otvara prtljažnik, ubacuje vreće u jednu veliku crnu kožnu torbu, koju je u tu svrhu i spremio, pa ponovo sjeda za upravljač, ali sada svojih kola i odlazi, mirno, pažljivo vozeći.

   Točno u šest i trideset parkira ispred kuće, vadi crnu kožnu torbu u kojoj su poštanske vreće i odnosi ih u stan. Upravo dok zatvara tiho vrata stana, začuje nečije korake na stubištu: imao je sreće. Još jednom. Odnosi tešku torbu i odlaže je na pod u kuhinji. Zatim se sjeti mobitela: Čarli ga je nekoliko puta kontaktirao, a današnje metode...

   U kupaonici razbija mobitel i komadiće umata u novinski papir, izlazi iz stana, pa sve to baca u slivnik ispred ulaza u zgradu. Sad mu nitko preko njega ne može ući u trag. Reći će da ga je izgubio, kupiti će drugi. Sad ima love...

   Nasmijana lica, raspoložen, trenutno zaboravljajući na Čarlija, na onog drugog mrtvog jadnika, vraća se u kuhinju i nalazi Arijanu, kako samo u gaćicama zuri u poštanske vreće, koje se vide u crnoj i otvorenoj torbi na kuhinjskom podu.

   - Što si učinio? - pita ona. - Što je ovo?

   - Ovo? - uzvraća on i pokazuje rukom na poštanske vreće u crnoj i velikoj i otvorenoj torbi.  - Ovo će nam omogućiti početak novog života.

   Prilazi crnoj torbi i iz nje izvlači poštansku vreću. Arijana uplašeno sjeda. Nestrpljiv da je otvori, Bo grabi veliki kuhinjski nož i reže vreću. Iz nje se prolije šarena rijeka pisama i razglednica. Zapanjen, Bo ostaje bez daha, pa divljačkim pokretom grabi drugu vreću, ubada je snažnim udarcem i siječe prema gore. Ista rijeka još jednom poteče: bezvrijedna rijeka.

 

   Tek sutradan Bo izlazi iz stana, izlazi na hladnu ulicu, kupuje novine i ponovo se vraća u stan. Jučer je popio bocu konjaka i još oko pola boce rakije. Morao je: živci mu titrali nepodnošljivo. Konačno je pijan zaspao, ali kakvo je to bilo spavanje…

   Sjeda za kuhinjski stol, sam je, Arijana je na poslu, pa drhtavom rukom ulijeva crnu, bez šećera kavu, polako šireći  kupljene novine. Članak ga udara posred bolnog lica.

   "Neuspjela pljačka odnijela ljudske živote", velikim i masnim slovima piše. "Nadajući se ogromnom plijenu, a ne znajući za rutinsko mijenjanje rasporeda slanja novčanih pošiljki..."

   Bo ne čita dalje. Shvaća. Pogriješili su. U danu. Jedan su dan prekasno to učinili. Dan prije pristigla je velika pošiljka novca, namijenjena za isplatu mirovina. Jedan dan prije! Jedan jedini jebeni dan! I sve je uzalud! Ništa od novog života!

  (napisano 18.01.2006.)

   Copyright © 2009. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.