Noćas sam opet ..bila sama sa tobom.. I shvatila...Odjednom tako jasno shvatila...

Koliko sam te povrijedila, jer..mišljah da su moje boli jače...

I opet sam bila prevarena od gospodara uma, koji je šaptao, i šaptao..o tebi , ono što nije..pa tebi o meni.ono što srce nikad ne bi reklo...

I ugasila sam svjetla, ugasila ekran, zamarajuće vijesti, epizode i filmovi, kojih sam se odrekla u početku, kad sam bila potpuna...samo kad pomislim na tebe, na onu puninu, koju sam imala, kad smo bili...

O, kako je svijet tada sijao.. Kako su ljudi bili drugačiji...Kako su divno zrake sunčeve obasjavale sve oko nas...

Moj, tvoj dio svemira, sve je  disalo u jednom ritmu, jednim dahom udisali smo ljepotu postojanosti..

Ove noći, dotakla sam sve one posjekotine, brazde, koje sam na tvom srcu učinila..

Liječila ih, nemuštim mojim rukama, pokušavajući vratiti vrijeme, i sve moje umom izrečene riječi..

Ove noći, otvorio se portal tvoga srca..I ja sam shvatila, gdje sam zastala, gdje sam taj portal zatvorila, bez svjesne namjere da to učinim..

Um je lažov, ja nisam to..

Um je  prevrtljivac, poput zlosutnog Mefista, koji je Faustu obećavao sve, potpiše li to što je potpisao..

Faust se igrao sa dušom..

Ja dušu tvoju gledam očima moje duše..

I predragocjena je, da bi se kockala u igri, sve ili ništa..

Sve je učinjeno, da se zaustavi taj protok ljubavi...

Ali ništa ne postoji jače od nas, koji smo ipak, na nekoj, možda drugoj razini, opet zajedno..

Da... Noćas sam plovila sa tobom, kroz modro bespuće bezuvjetnosti..

Noćas sam ti poslala ono moje ranjeno dijete u sebi,  da vidiš, da su sve to samo odrazi, nacrtani odjeci nečega, što ipak, nije vrijedno, da nas odvoji..od nas..

Noćas sam trebala zagrljaj..

Kao i ti...

Zagrljaj, koji dobivam svaki dan, a opet, ona jasnoća i čvrstoća, ona potpunost bez riječi, čeka svoje konačište..U tvojoj prisutnosti..

Vraćam se tisuću puta domu, vraćaš se i ti svome..Mi nismo duše, kojima zagrljaji nedostaju..

Uvijek ih nekako dobijemo, uvijek i uvijek...Ali..jedna  malena, tanka zlatna nit,nedostaje, da je svemir savršen u svom sjaju..

Noćas sam brisala sve što sam mogla obrisati, vraćala vrijeme, zaustavila se bezbroj puta, i shvatila...Koliko mi nedostaje sve ono proživljeno sa tobom..

Ja jesam sve.

Ti jesi sve..

Onaj koji Jest, ne shvaća ovo kao lamentaciju, On zna.. On jedini zna stvoriti novi put do nas, jer smo se mi opet razišli, dok smo došli do rakršća..

Ili nismo?

Rekoh sebi: ...zaslužujemo mir..

Zaslužujemo da bezuvjetnost ponovo dotakne svako biće koje nam je blizu..

I onu mrvu povjerenja, koju smo izgubili, koja je vrijedna, kao grumen zlata..

Noćas sam pričala sa tobom..

U plavom beskraju i tišini,  koja se vječnost zove, neoivičena sa ljudskim ogradama uma, koji je ponovo bio poražen..

Zapravo, zauvijek..

Jer ja konačno više neću gledati kroz prizmu ničega drugog osim srca..

Makar mi se sve ovo vratilo kao eho, bez imalo drugačijeg odjeka..

Ja sam nebu napisala ove riječi..

Nebo me čuje.. I zna..

Tamo negdje, tamo si i ti..

I to mi je dovoljno..