Gledam u Lorenu i uživam: obučena u crvenu haljinu, dok joj se divlja i sjajna duga crna kosa poput slapa spušta i poskakuje pri svakom pokretu niz duga leđa, shvaćam da je najljepša žena na tulumu. Prava rasna ljepotica: u ritmu glazbe zaneseno se njiše, crne i sjajne joj oči poluzatvorene, usne vlažne, mame na poljubac.

   Gledam je sa strane, sa čašom u ruci i ponosan sam što je sa mnom došla na ovaj doček Nove godine. Znam kako je mnogi oblijeću, ali je samo meni uspjelo. Pa, iskreno, nije baš uspjelo u potpunosti. Lorena vam je čudno biće, svjesna je svoje ljepote i sa svojih osamnaest godina, možda i previše oprezna! Kao da se boji uživati život! Ne da ništa više od poljupca! Drži me na odstojanju, dok u mojim preponama izaziva napetost. I što više izaziva moju glad, to je hladnija prema meni.

   - Neću se poševiti sa tobom - rekla mi nedavno, na  večer, na kauču, u mojoj sobi, ležeći pored mene, dok sam od žudnje skoro pucao. - Samo na to misliš! A poslije bi svima pričao kako ti je uspjelo povaliti Lorenu! Nitko to neće govoriti o meni!

   - Čuj, daj se opameti - molio sam je. - Ovo nije normalno! Ležiš pored mene već pun sat, drpamo se, natežemo, sve dopuštaš samo ne ono glavno! Koji ti je...? I kako znaš da bi govorio svima? Zar si to već doživjela?

   - To je niski udarac! - optužila me, izmigoljila iz mojih ruku i ustala sa kauča na kojemu smo obučeni ležali. - Nisam to doživjela i neću dozvoliti da mi se to dogodi.

   - Hoćeš reći da nisi nikada...

   - Naravno da nisam! - Prkosno je podigla glavu. Ponosna djevica! - Zar misliš da hodam unaokolo i svima se nudim?

   Prisjećam se toga sada, dok je gledam kako zaneseno pleše. Zakoračili smo u Novu godinu prije pola sata: Lorena me poljubila, pogladila po licu, nasmiješila i vratila na sredinu velike sobe, njišući se u ritmu glazbe. Posljednji je sat provela tu, na sredini sobe, okružena ostalim plesačima, ali je ona jedina bila sama, plesala je sama. Zbog toga je postala centar pažnje, znala je to i uživala je u tome. Dok je gledam i otpijam još piva, po prvi put preispitujem svoje osjećaje prema Loreni. Zašto joj to sve dozvoljavam? Da me drži na odstojanju? Da joj služim, stojim na raspolaganju, a za uzvrat...nema ništa za uzvrat. Osim njene ljepote! I odjednom mi postaje kristalno jasno: Loreni će uvijek i u svakom trenutku biti jedino važna Lorena!

   Skrećem pogled sa predmeta moje žudnje, uzimam slijedeću u beskonačnom nizu bocu piva. Napiti ću se noćas, i onako ću sam završiti u krevetu.

   - Kad ćeš shvatiti? - iza mene promrmlja nježni glas.

   Osvrćem se preko lijevog ramena: Tanja mi se prišuljala tiho i nisam ni bio svjestan njene prisutnosti, sve dok nije progovorila.

   - Shvatiti što? - pitam je i gledam u njeno prijazno i nasmijano lice, oči joj plave potamnile.

   - Da za Lorenu ne predstavljaš ništa! - kaže mi ona, prkosno istura lijepe i prilično krupne grudi, kao da će me napasti.

   - Upravo sam to shvatio - kažem joj, otpijem malo i radoznalo je gledam.

   - I? - pita Tanja. - Što sada? Kako se osjećaš?

   - Slobodno! - odgovorim je i zapanjen shvaćam da govorim istinu: Lorenina vladavina je prekinuta. Gotovo je! - Osjećam se slobodnim toliko da ti postavljam jedno pitanje.

   - Pitaj - reče ona i smije se.

   - Hoćeš li sa mnom napustiti sve ovo i otići u mir moje sobe?

   - Mislila sam - kaže Tanja i hvata me pod ruku - da se nikada nećeš odvažiti pitati me!

   - Odvažio sam se - kažem joj i vodim prema vratima, prema izlazu, na putu u...

   I dok izlazimo iz glasne sobe, napola se okrećem i hvatam Lorenin pogled iznenađenja, bijesa, neshvaćanja. Drugo nisam ni očekivao.

   Osjećam se ponosno, slobodan, dok zatvaram vrata za nama, grlim Tanju i počinjemo spuštanje niz četiri kata stepenica, dok nas sve tiša glazba ispraća u noć.

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.